Bojlerima protiv MIG-ova

Hrvatska vojska je početkom rata 1991 bila vrlo slabo ili nikako naoružana. Sa lovačkim naoružanjem ponekom PAP-ovkom i velo rijetkim Kalašnjikovom prošvercanim iz Slovenije, hrvatski su se vojnici drznuli suprostaviti trećoj voj noj sili u Evropi. Kad bi tada netko spomenuo vojnu avijaciju, to bi bilo smiješno čak i groteskno. Ipak, događaj koji ću opisati graniči sa hrabrošću ili bolje rečeno ludošću.

Poljoprivredna avijacija iz Osijeka i Vinkovaca u kolovozu 1991 dovezla je poljoprivredne zrakoplove Antonov AN-2 za zaprašivanje u Varaždin jer tamo još nije bilo borbenih djelovanja.

Početkom rujna 1991 ti su zrakoplovi u 2 navrata bili napadnuti na Varaždinskom aerodromu i 2 uništena. Hrvatski enuzijasti nisu sjedili prekriženih ruku.
Jednog nedjeljnog predvečerja iz pravca Varaždina prema  Lučkom uzletio je jedan takav "dvokrilac". U lučkom je ukrcao dvojicu ljudi i uputio se preko Jastrebarskog u pravcu Karlovca. JNA ga je uočila ali nisu reagirali iz razloga što su znali da im taj "bumbar" ne može naškoditi. Zrakoplov je napravio krug iznad Mekušja, spustio se nisko i okrenuo prema Turnju.
Vojnici JNA i domaći "pomagači" nisu od smijeha mogli ništa.
Odjednom je na njihovom položaju kod Koranskog mosta odjeknulo nekoliko strahovitih eksplozija.

Pomutnja je bila opća, nitko nije znao što se dogodilo. Drugi dan ujutro, na poprištu je ostalo nekoliko mrtvih i ranjenih. "Dvokrilac" je ispustio 3 bojlera punjenih šarafima, kuglicama od starih kugličnih ležajeva, čavlima, naravno, začinjen sa dvadesetak kila eksploziva.
RTB (Radio Televizija Beograd) je idućeg dana u večernjem TV Dnevniku objavila slijedeće:

"Ustaške snage iz pravca Karlovca, potpomognute avionima NATO-a koji su doleteli iz Slovenije, napali su vojnike JNA  na prilozima Karlovcu"

TV Beograd ništa nije objavila dali su to bili MIG-ovi 29, dali možda "Thunderbirdsi", možda "Skyhawksi" ili možda najnoviji "Tomcatsi".

Napokon.. na moru

Prošlo je dvadesetak dana od završetka "Oluje". Žarkova obitelj zajedno sa prijateljom Jurom krenuli su na put Selca u kamp od Pivovare. Budući da je sezona bila pri kraju, i ratna vremena, u kampu je bilo o dovoljno mjesta u kamp kućicama. Jura je dobio jednu kućicu a žarkova obitelj jednu.
Pošto je žarkov "Yugo" bio nesiguran za takvu vožnju, Jura je sa svojim Opel Kadettom krenuo put juga. Natovarili su stvari u "gepek" te rano ujutro krenuli put Gorskog Kotara.
Najprije mu je u Vukovoj gorici "zaštekao" mjenjač. Jura je bio spretan i mehanika mu nije bila strana.
Imao je nešto alata pa se zavukao ispod vozila te ustanovio da mu je ispao osigurač od "šalthebla". Kliještima je na ogradi od motela odsjekao komad žice od ograde i osigurač je začas bio sređen.
Sretni što neije bilo većeg kvara, popili su kavu, te nastavili put Selca.

Negdje na Gornjem Jelenju počela je lagana kišica. Cesta od G. Jelenja prema Crikvenici poznata je kao vrlo skliska. Jura je vozio oprezno jer je uz cestu bilo nekoliko vozila koja su završila u zidanim dijelovima ceste. Kako nesreća ne dolazi sama, na jednom zavoju Jura je malo prebrzo ušao u zavoj, auto je proklizao i bočnim prednjim dijelo je udario u kameni rub na cesti.
Kotač je ostao zaglavljen jer je oštećena osovina upravljača. Dalje se nije moglo. Mobitela tada nije bilo, šuma u nenastanjenom dijelu. Srećom, ubrzo je naišao šleper Karlovačke pivovare koji je vozio pivo u skladište u Crikvenici. Ljubica je poznavala obojicu vozača. Ukrcali su se u šleper na ležajeve u kabini, a Jura je ostao čekajući HAK. Žarko je iz jedne gostionice u Križišću pozvao pomoć na cesti.
Vozilo "Pomoć na cesti" ubrzo je stiglo na mjesto nezgode. Vozač je bio ljubazan i ubrzo je Kadet bio na vozilu pomoći na cestama.
Žarko i Ljubica su čekali na Jadranskoj magistrali dok je vozilo sa natovarenim Kadetom stiglo.

Jura i vozač su izašli iz vozila, istovremeno je Žarko prišao vozilu.
Prvo što mu je upalo u oči, bio je istetovirani orao na lijevoj podlaktici ruke vozača servisnog vozila.
Obojica su bili zatečeni, nisu se vidjeli skoro 5 godina. Vlasnik vozila Pomoć na cesti bio je  Stevo, Žarkov kolega iz Kraša. Kadet je odvezen u automehaničku radionicu u Crikvenici kojoj je Stevo bio vlasnik. Vozilo je drugi dan bilo popravljeno. Jura i žarko su otišli po Kadeta. Već je čekao gotov na parkingu. Jura je otišao na blagajnu da plati popravak, međutim, na blagajni je stajala cedulja na kojoj je pisalo: "Opel Kadett KA-189-21, vozilo popravljeno, Račun 0 Kuna". na poleđini je bilo napisano još:
"Stevo ne zaboravlja uslugu". Juri ništa nije bilo jasno dok mu Žarko nije objasnio kako ga je 1991 izvukao iz neprijateljske postrojbe i sredio mu da se bori za hrvatske ciljeve u državi u kojoj se rodio i gdje je živio iako je bio Srbin.

Davno prije početka rata

Autor ovog članka je osoba u godinama (63), pa je kao takva davno završila škole. Sjetio sam se jednog događaja iz davne 1967 godine. Taman je završavala škola (bio sam tada maturant). Negdje pred kraj škole kao maturanti imali smo nastavu nešto kraće kao i danas. matura je bila drugačijeg tipa od ove današnje. Sve dok jednog dana po Karlovcu nisu osvanuli plakati na gotovo svakom stupu u stablu. "Traže se statisti bez obzira na godine i spol za snimanje filma u Karlovcu. Javiti se lično (nije pogreška, pisalo je "lično" a ne "osobno jer je to ipak bila još YU.) Javite se u upravu filmske zajednice kod Gradske Bolnice na Dubovcu" Nije me to posebno interesiralo sve dok nam neki dečki stariji od nas koji su prije nekoliko godina sudjelovali kao statisti u snimanju "Winetoua" i "Blaga u Srebrnom Jezeru",  nisu ispričali

 da nije baš neka velika lova u pitanju, ali je interesantno to gledati, a što je najinteresantnije da ima klope i pića ko u priči.
Prijavio sam se sa još nekim dečkima iz razreda, a snimanje je vršeno na padinama Starog Grada Dubovca. Bila je to srednjovjekovna priča, ne sjećam se više detalja, ali je naša uloga bila da kao velika skupina ljudi bježimo po cesti od Dvorca Dubovac dolje prema Mirnom kutu. Ne treba ni spominjati da nikakve druge uloge nije bilo, pogotovo ne one gdje se nešto govori. Sva naša govorna uloga je bila da se deremo što više. Poslije se održala velika "fešta" na Vunskom polju, gdje je vojska (JNA) skuhala ogromne količine graha a Pivovara donirala desetke bačava piva. Novce nismo dobili nikakve ali smo u školi dobili ukore i neopravdane sate za cijeli dan. Pošto baš nisam bio po ponašanju "Majka Tereza", u školi sam imao dosta neopravdanih sati, zajedno sa ovima sam morao pisati molbu direktoru škole kako bi nam oprostio to jer sa preko 20 sati nisi tada mogao izaći na maturu.
Što je bilo doma, bolje da ne pišem ništa. Morao sam na mjesec dana zaboraviti kupanje na Korani i izlazak u kino.
Pogledajte ovdje IMDB o filmu "Kad je mač krojio pravdu":
http://www.imdb.com/title/tt0343272/

Oluja 1995

Godina je 1995, 4. kolovoz u ranu zoru. Žarko i Ljubica su od Pivovare dobili 7 dana odmarališta u Selcu. U autokampu je Pivovara imala 3 kamp kućice
Tijekom cijeog rata nisu nikuda išli iz Karlovca, pogotovo  ne u pravcu mora. jer je bilo nesigurno zbog napada na Karlovac
Išli su jedino u Zagorje k Ljubičinim roditeljima, nešto pomoći na polju oko sijena ili u šumu po drva.
Žarko je uživao u Zagorju, volio je šetati poljima, radio je teške poslove i bio oduševljen njima.,
U stvari Ljubica je već duže vrijeme razmišljala kako doći do nekog automobila. Iako je ona imala pristojnu plaću u Pivovari, Žarko je ostao bez posla u Krašu, pa je svaka kuna bila dragocjena.

Jedan Žarkov prijatelj im je nudio starijeg Yuga za male novce, svega 1500 DEM.
Automobil je bio onako, ne baš nešto očuvan ali mu je Zvonko, tako se zvao prijatelj o Yugiju napričao sve najbolje. U Zagorju se Ljubica odlučila oca pitati za pozajmicu od 1500 DEM. Obećala je da će vratiti do kraja godine kad bude u firmi 13-ta plaća i Božićnica. Otac je isprva malo sumnjao u povrat novca, ali je mama rekla.: - "Ivo, daj sutra idi u banku i digni, budu nam deca već to vrnuli kad budu mogli". Otac nije puno razmišljao i drugi dan je novac bio kod njih. Čim su se vratili u Karlovac, Žarko je nazvao Zvonka i ovaj je došao sa autom kod njega u Drežnik. Probali su auto, odvezli su se do Švarče, kasnije na stari grad Dubovac da vidi kako vuče uz brdo.

Ulazak naših snaga u Karlovac nakon Oluje

Yugo je položio test, obavljena primopredaja a za prijepis i dokumente su se dogovorili u roku od mjesec dana.
Dakle, tog jutra,4 kolovoza oko 4 sata, Yugo je bio natovaren, i Žarko je sa obitelji krenuo put Selca.

M-84

Mig-21 BIS

Nešto nije bilo uobičajeno, ulice puste, na cesti prema Dugoj Resi nigdje nikoga, samo poneka vojna kampanjola, koja je pod rotirkom projurila pored njih.
Najednom, na ulazu u Mrzlo Polje, rampa na cesti, 2 vojnika u maskirnim uniformama, od kojih je jedan od njih podignuo STOP palicu i zaustavio ih. Žarko je izašao iz vozila a vojnik je uzviknuo: - "Čovječe, pa kud ste krenuli, zar neznate što se događa? - Neznam, recite o čemu je riječ? -"Pa počela je Oluja, brzo se vratite grad."
Kakva oluja, razmišljao je Žarko ali je poslušao patrolu i okrenuo vozilo. Upalio je radio i čuo na njemu glas predsjednika Tuđmana: -"Svim hrvatskim građanima srpske nacionalnosti, počela je oslobodilačka akcija Hrvatske vojske i redastvenih snaga. Nemojte napuštati svoje domove. Neće vam se ništa dogoditi". Poruka je očito bila snimljena jer je emitirana svakih 15 minuta.

Punkt na Koranskom mostu na Turnju

Kvragu, pomislio je Žarko, baš nemamo sreće sa ljetovanjem.

Prijateljstvo

Dolaskom Svetozara kući u Srbiju na odsustvo, puno su razgovarali o armiji, o stanju u JNA, o ljudima koji ih okružuju. Tako su došli i na temu o njegovom susretu sa Žarkom i Jurom. Svetozar je ispričao kako su ih nepoznati ljudi lijepo počastili u njihovoj kući, čak im je Žarko poklonio litru prave zagorske rakije. Svetozarov otac je malo sumnjičavo gledao na to jer je u Srbiji vladalo uvjerenje kako Hrvati baš ne obožavaju vojnike JNA, pa im je taj susret bio onako drag.
Zato je Svetozarov otac zaželio upoznati Karlovčane kad ionako ide kroz Karlovac.

Dogovorili su da će se naći u Karlovcu prvom prilikom.

Prošlo je nekoliko dana. Svetozar se vratio u Karlovac. Često su se susretali Žarko, Jura i Svetozar, čak su išli skupa na ribičiju nedjeljom kad bi Svetozar imao slobodan izlaz. On im je postao pravi prijatelj, i često je dolazio k njima doma. Pozivali su ga na ručak u nedjelju, zajedno su se kupali na Korani kod slapa. Razgovarali su o svemu i svačemu. Saznali su da je Svetozar profesor engleskog jezika, da ima mlađu sestru i roditelje. Završio je Filozofski fakultet u Nišu a rodom je iz Aleksinca.

Bio je kulturan, znao je komunicirati i imao mnogo tema za razgovor. Do kraja vojnog roka ima još 4 mjeseca, tako da će Novu Godinu dočekati sa svojima.
Došao je i taj dan kad je Svetozarov otac na povratku iz Trsta i Rijeke dovezao putnike u Karlovac, pa je nazvao Žarka i dogovorili su se da se nađu. Dogovorili su se da on parkira autobus na Kolodvoru, a Žarko će doći tamo da ga dočeka. Žarko je Branka (tako se zove Svetozarov otac) odveo kući na ručak.
Svetozar je javio da će doći popodne kad mu smjena završi.
Dugo u noć su sjedili vani ispod vrbe, pričali o svemu i svačemu. Branimir je zahvalio Žarku i Ljubici što su prihvatili Svetozara kao svoga, tim više što je mislio da Hrvati baš ne simpatiziraju vojnike pogotovo iz Srbije. Pozdravili su se kao stari poznanici i Branimir je nastavio put Zagreba i dalje prema Srbiji.

Kao braća

Da se vratim na momenat dok su Žarko i Jura ostali u kvaru na Ilovcu. Iz "kampanjole"vojne policije izišla su dva vojnika vojne policije.  "- Momci, ima li kakovih problema? upitao je onaj visoki vojni policajac. - Ako možemo kako pomoći.  - "Krepao" nam kadet, odgovorio je Jura. - Nebi bilo nekih većih problema da nije ovako vruće, a u gepeku imamo velikog soma, pa nebi htjeli da se pokvari.

- Nema problema momci možemo vas odvesti kući ako ste u gradu. - Bilo bi lijepo momci, tu smo na Baniji pa, ako možemo s vama. - Nego, imamo i soma u gepeku ako može.
Utovarili smo ribetinu u "kampanjolu" i začas smo bili u Drežniku. Po izlasku iz vozila Žarko je rekao: - Oprostite momci, nismo se ni upoznali, ja sam Žarko a ovo je moj frend Jura. - Svetozar, promrmljao je onaj visoki, dok ime onog drugog nismo ni zapamtili. - Dobro momci, mi moramo u kasarnu, tamo kod autobusnog kolodvora jer nam smjena uskoro ističe. - Nema šanse, dečki, napravili ste nam uslugu, ajte na gemišt unutra kod mene, rekao je Žarko. - Ne bi smjeli, rekao je Svetozar ali ajde, možemo na par minuta. Tako su popili gemišt, Ljubica je narezala špeka i luka, tako da se to produžilo na cijeli sat.
Žarko je dao broj telefona doma (mobitela tada nije bilo). Pozdravili su se i rastali.

Prošlo je nekoliko mjeseci, Žarko i Jura su skoro i zaboravili vojnike i pomoć, dok jednog jutra u Žarkovoj kući nije zazvonio telefon. - Dobar dan, izvinite što smetam, ja sam Jovan, drug od Svetozara, ako se sjećate, povezli smo vašeg muža kad su imali kvar na automobilu. - Da znam sjetila sam se , odgovara Ljubica, ali Žarko je na poslu, vraća se u 10 navečer.
Uglavnom, Jovan je prenio poruku od Svetozara, koji je otišao na odsustvo. Zvao ga je i zamolio da nazove Žarka. Naime, Sveto se uskoro vraća sa odsustva. Njegov otac je vozač autobusa u "Lasti" u Beogradu, na međunarodnoj liniji. Žarko mu je pričao o vama, on se uskoro vraća preko Karlovca, pa bi vas želio upoznati.
- Dobro, odgovara Ljubica, razgovarati ću sa Žarkom, pa kad njegov otac dođe u Karlovac neka nas nazove na ovaj broj.
Ljubici je bilo malo čudno, zašto nepoznati čovjek želi doći njima u posjetu.

Pripremalo se.....

Stara narodna poslovica kaže: "Tko tebe kamenom, ti njega kruhom". Da li je baš to uvijek tako?

Osamdesetih godina prošlog stoljeća u Karlovcu je bilo mnogo vojske tadašnje "JNA". U samom centru grada bila je vojna komanda tako uz samo ugradu Autobusnog kolodvora. Na prilazima gradu bilo jue također nekoliko kasarni (Luščić, Jamadol, Logorište, Gaza). Mnogo vojnika dolazilo je, odslužilo svoje i odlazilo. Ništa se nije moglo naslutiti da će to sve jednog dana biti drugačije.
Sve tamo do devedesete dok se nije u Srbiji počelo komešati.
Ova priča vezana je uz jednog takvog sasvim običnog vojnika JNA. Zvao se Svetozar, bio je rodom tamo iz Šumadije u Srbiji. Ali priča je počela ovako: Jedne nedjelje sredinom srpnja 1988, Žarko i Jura su se Jurinim starim "Kadettom" vraćali sa ribičije iz Ozlja. Dan je bio sparan, predvečerje, ulov je bio dobar, som od 15 kila bio je automobilu, a kako je bilo vruće, žurili su se doma da ga očiste i stave u škrinju. Ali, ne lezi vraže... Prema Murpheyevom zakonu koji kaže da će se nezgoda dogoditi dok joj se najmanje nadaš i u najnezgodnije vrijeme, na Ilovcu kod Ciglane tamo kod skretanja za Hrnetić, auto je zakašljao, zadimilo se ispod haube i stao. Jura je znao sve njegove mane ali kad je zavirio ispod haube, vidio je da je crijevo za vodu puknulo, i para je izlazila na sve strane.
Parkirali su na livadu sa strane, i pokušavali zaustaviti nekog da ih pokupi. Skoro sat vremena je prošlo, nitko nije stao. kad su već izgubili nadu, pojavila se SMB "Kampanjola" Vojne policije i stala pokraj njih. Iz vozila su izašla 2 vojnika sa bijelim "uprtačima".

Virovitica-Karlovac-Karlobag

Ovaj "pravac", zamišljen od srpskih generala i onih koji su dobro poznatom crtom nastojali "prerezati" Hrvatsku na dva dijela. Ako pogledamo kartu Hrvatske, taj pravac bio je zamišljen kao

najširi dio teritorija, pa bi prema njihovoj zamisli Srbiji pripalo 3/4 teritorija
.Dobro su znali da zapadno od te crte nema srpskog stanovništva. Njihova se ideja zasniva na poznatoj teoriji "Načretanije" od srpskog akademika Garašanina Ilije koji je u svojem programu politike Srbije odbacio zajednicu Slavenskih naroda u Zajedničkoj državi. Tim memorandumom SANU iz 1996, svi srbi trebaju živjeti zajedno, odnosno u jednoj državi. To je početak ideje o stvaranju Velike Srbije.
Karlovačko područje je bilo idealno za takav plan, pošto je sam grad i njegova okolica okružen sa četiri rijeke, a same rijeke kao vodena zapreka je idealno mjesto za zaprečavanje prodora. U stvari, rijeka je prirodno iskopan rov koji odlično štiti od napada nekoga ili obranu od nekoga. Planom odsijecanja Karlovca od Hrvatske bio je zamišljen na način da se na rijeci Korani postave zapreke kako bi se onemogućila komunikacija prema Plitvicama i dalje prema moru. Istovremeno se onemogućava komunikacija prema Sisku, Topuskom, Vojniću i Petrovoj Gori koje su držali pobunjenici.

Žarko i njegova "banda" kako su ih u jedinici zvali, prema potrebi su se brzo prebacivali sa mjesta na mjesto. Njegov PAM su ugradili na TAM-ić kojeg su preuredili tako da kad je bila navučena cerada taj se kamion nije uopće razlikovao od stotine takovih kojih je bilo mnogo na cestama.Čak je na vratima kamiona i na ceradi bio veliki natpis "Juraj Cindrić Karlovac - Prijevoz za vlastite potrebe" Na njegovoj je karoseriji bio postavljen PAM koji je bio "injekcija" za Migove i ostale JNA zrakoplove. Najnoviji "dodatak" na "Tamiću" bio je jedan dalmatinac sa "Strelom-2". Na njegovoj "duši već su bila tri MIG-a, jedan skinut kod Duge Rese, drugi u Rečici a posljednji na Autocesti kod Zdenčine. Naime, Migovi su najčešće dolazili sa Željave (Bihać), a rjeđe iz Pule gdje je već početkom 10 mjeseca aerodrom zauzet.
Jedne nedjelje oko 3 sata popodne oglašena je zračna uzbuna za skoro cijelu sjeverozapadnu Hrvatsku.
Hrvatska PZO je tada imala skromne uređaje za praćenje i navođenje. Najveća pomoć bili su im radioamateri koji su na svojim kanalima objavljivali kretanje neprijateljskih zrakoplova.

Upravo se u to vrijeme javio jedan amater iz okolice Slunja: "- Pažnja Striče, ovdje "Lička medvjedica", primijetili smo tri sive ptice kako izlaze iz gnijezda"

- Hvala Medo, imat će svečani doček.. - Nebo 1, Nebo 1, čulo se u Žarkovoj Motoroli, pripreman, ptica  se očekuje za otprilike 5 minuta. - Pripremi i plinsku bocu. To je šifrirano značilo da se pripremi nišandžija na "Streli-2"  Naime, sve ove šifrirane poruke su bile od ranije poznate dogovorene. Tako je siva ptica bio neprijateljski "MIG", a gnijezdo je bio aerodrom Bihać. Nebo 1 bio je Žarkov PAM a Nebo 2 grupa drugog PAM-a koji se nalazio na obali Kupe u Rečici. Stric je bila komanda PZO stacionirana na Starom gradu Dubovac. Tu se nalazio i jedan stari radar kojeg su dobili kada je oslobođeni Radio relejni centri na Ivančici. Bio je od neobično velike koristi jer je glavni radar na Sljemenu bio raketiran i još nije bio popravljen.

Za otprilike 5 minuta najprije su začuli poznati zvuk mlaznog motora a onda su se iz brda pojavila i 3 MIG-a. Razdvojili su se krenuli u napad. Nisu mogli visoko letjeti a i nisu morali jer su znali da Hrvatska vojska baš nema neka sredstva za gađanje aviona u letu. Ali ovaj puta su se prevarili.

Jedan se MIG odvojio i raketama zrak-zemlja pogodio Koranski most sa hrvatske strane.
Kako bi "Strela-2" djelovala, takav avion treba gađati odostraga jer raketa iz Strele slijedi ispušne plinove iz njegovg motora na stražnjem dijelu.
Mig je izveo par akrobacija jer je primijetio napad, nestao iza brda. Nakon minute čula se strahovita eksplozija. Ostaci MIGA, završili su u rijeci Korani.
Dalmatinac je na "Streli" turpijom napravio prvu "recku".

Karlovac ili "Kordunovac"?

Poznata je činjenica da je do domovinskog rata u gradu Karlovcu bilo čak oko 36% Srpskog stanovništva. Javne službe (policija čak 78% Srba, JNA 88% aktivnog sastava, komunalne službe i rukovodstvo najvećih tvornica i ustanova )držali su Srbi. Tada nije bilo čudno što se početkom rata u Hrvatskoj, Karlovac našao na udaru neprijatelja. Sa izlikom kako su Srbi "ugroženi", kako im se prijeti i još niz poznatih njihovih "argumenata" za pobunu. U stvari, na prvim višestranačkim izborima, 94% Hrvata odlučilo se za svoju državu. Srbi tada uviđaju da im njihove povlaštene pozicije propadaju, da ako hoće nastaviti živjeti u Hrvatskoj morati će nešto i raditi.
Prije toga, ako si bio hrvatske nacionalnosti, u JNA si eventualno mogao dogurati do Kapetanskog čina, liječnici Hrvati bili su za specijalizaciju u drugom planu, na mjesto direktora velikih poduzeća, Hrvat nije imao šanse doći. Sve je to iritiralo hrvatsko društvo godinama, nakupilo se gnjeva pa i mržnje, tim više što se se Srbi bahato ponašali jer su znali da im nitko ništa ne može.

Njihove prozirne namjere za "ugroženošću" prozrele su Hrvatske vlasti. Istina, bilo je i euforije pa su se rušile srpske kuće po Karlovcu i okolici.

Samim okupiranjem Karlovca, i su na zidovima nekih ulica bilo je napisano velikim ćiriličnim slovima "OVO JE KORDUNOVAC" Hrvatski su preko toga napisi bili ovakovi: "Karlovac nikad neće postati Kordunovac"
Nakon Oluje i oslobođenjem Karlovca, svi ti natpisi bili su prepravljeni, koji su sada glasili ovako:
"Karlovac više neće biti Kordunovac"

Karlovac je tijekom rata branilo oko 400 vojnika, možda više manje, ipak pet punih godina mnogi su stradali ili na položajima oko grada ili u samom gradu.

Minobacačka mina pala nakon 5 godina?

Iako ima neke veze i sa ratom i sa mirom u Karlovcu, desila se nevjerojatna situacija. Da li je moguće da je mina iz minobacača 120 mm ispaljena tijekom rata, pala na zemlju tek 2000 godine. Nevjerojatno, ali se to dogodilo. Događaj je istinit i dugo se prepričavao u Karlovcu.

Naime, rođaci su odlučili srušiti veliki orah u vrtu koji se počeo sušiti. Orah je bio ogroman, visoke i široke krošnje i debelih grana. Pošto je dijelom nadvisivao susjedna dvorišta nije mogao biti srušen u jednom potezu. Stoga se prišlo "steb by step", odnosna grana po grana. Kad su vanjske grane bile odrezane, prišlo se središnjim najdebljim granama. Radnik koj je "motorkom" rezao grane, počeo je rezati najdeblju granu . Tek kad je zarezao, ispod je začuo krik užasa. Naime dvojica su stajala ispod i odrezane grane koje su pale odmah su kljaštrili i slagali na hrpu.
Onaj gore nije znao o čemu se radi pa je brzo sišao sa oraha. Ova dvojica su stajali ispod blijedi ko krpe i nisu se mogli ni pomaknuti. Jedan je ipak promrmljao: - Pogledaj kaj je palo sa oraha!
Naime, ni metar od njega ukopana u zemlju oko 10 cm stajala je minobacačka mina od 120 mm, cijela, onako zelena ni malo hrđava. ko da je sad izvađena iz sanduka za municiju.
Kako je mina došla na orah, kako se zadržala, zašto nije eksplodirala.?
Pozvani su stručnjaci iz MUP-a za protueksplozivne naprave koji su napokon rasvijetlili  misteriju.

Mina je došla sa neprijateljskih položaja (vjerojatno sa Turnja ili Popović brda) pala točno u procijep gdje se sastaju 3 grane oraha, zabila se među grane. Pošto mina ima upaljač na samom vrhu tijela, on prilikom pada nije ni dotaknuo podlogu. Postavlja se pitanje, a kako onda nije eksplodirala kad je upaljačem udarila u zemlju prilikom pada sa stabla.
Toj mini treba nekakakva tvrda podloga i određena sila koja aktivira eksploziju. Pošto je zemlja bila meka a visina pada nedovoljna za aktivaciju, ostala je cijela. Onoj trojici koji su rušili stablo, spasila je živote.

Karlovački "Ognjevi"

Početkom domovinskog rata, mnoge hrvatske postrojbe snalazile su se kako su znale i umjele. Na početku su to bile lovačke puške, malokalibarske, stare "tandžare" kako su popularno zvali vojnički karabin M-48. O modernom naoružanju tada nije bilo ni govora jer su vojne vlasti i JNA 1990 oduzeli naoružanje Civilnoj Zaštiti. Ovdje ću navesti tri slučaja hrvatske snalažljivosti. 

• Hrvatski "oklopnjak" sklepan u ljeto 1991 od starog TAM-a 7500 kome je skinuta karoserija i napravljen oklop od dekapiranog lima 5 mm. To čudo, kad se pojavilo na ulicama, ljudi su to gledali sa čudom i nevjericom. Nisu znali ni odakle je to došlo niti tko je to napravio. Jedno takvo vozilo u Karlovcu imalo je kupolu na sredini u kojoj je bio smješten mitraljez 12,7 mm, a odostraga se moglo otvoriti jedno krilo gdje je bio montirann "šarac" odnosno puškomitraljez 7,9 mm. Njegovo borbeno djelovanje su vrlo dobo osjetili neprijateljski vojnici na Koranskom mostu na Turnju. Kad se ujutro taj "Dajc" ofarban u maskirne boje pojavio iz magle kod mosta, otvorio paljbu po njihovim položajima, s druge strane nastala je "opšta bežanija" kako su oni sami rekli. Čak je i RTB (Radio Televizija Beograd) te večeri u svom centralnom dnevniku objavila kako su "ustaše veoma dobro naoružane najmodernijim američkim oruđima, te su dejstvovali po našim položajima na prilazima Karlovcu"
• Hrvatski iseljenici su pomagali izvana kako su i koliko mogli. Jedan gospodin koji je početkom rata doputovao iz Kanade donio je sobom desetak najmodernijih optičkih nišana (snajpera). Međutim nosači koji su im pripadali naravno nisu odgovarali za M-48 ili PAP-ovke. Kako bi ih mogli koristiti lijepili su ih za puške selotejpom. Preciznost takvog snajpera nije poznata.
• Jedna od najvećih akcija Hrvatskih snaga u Karlovcu bila je ona sa VBR (Višecjevnim bacačima raketa) tipa Oganj, koji su neprijateljski vojnici na brzinu kod bježanja iz Kasarne Luščić "zaboravili" u krugu kasarne. Srećom, kamion na kojem je bio montiran Oganj, bio je napunjen raketama. Bio je problem kako ga najbolje iskoristiti. Nakon različitih ideja i prijedloga, netko se sjetio slijedećeg. Na željezničkoj stanici Karlovac su na vagon za prijevoz vozila (labudicu), natovarili kompletan kamion sa "Ognjem" i prikopčali lokomotivu "manevarku". Krenuli su put Duge Rese i svakih nekoliko stotina metara ispaljivali kompletno punjenje. Sve tako do Mrzlog Polja. U neprijateljskim  redovima naravno o tome nisu imali pojma, ali su prema pogotcima izračunali da "ZNG" ima položaj sa dvadesetak "Ognjeva" koji "dejstvuju" sa položaja oko straog grada Dubovca. Nastala je panika jer nije im bilo jasno odakle "ustašama" toliko VBR-ova odjednom

Božić 2012

Prošlo je dvadeset godina od dana kad je Žarko zarobio Stevu na obali Kupe. Upravo dva dana prije Božića, Žarko, Ljubica i Davor dogovorili su se sa Jurom da odu u Zagorje k Žarkovom tastu na kolinje. Naime, njegov tast je već bio čovjek u godinama pa mu nije tko imao pomoći u tim "zahtjevnim" poslovima oko kolinja. Ljubica je dobila godišnji do kraja godine, a djeca za Božićne praznike nisu imala nastave. Žarko je ionako imao dosta vremena, pa mu je to dobro došlo da se makne iz karlovačke svakodnevice. Kad su stigli u Zagorje, tast i punica su ih dočekali sa ručkom. Ujutro je sve bilo spremno za "svečanost" kolinja. Za večeru su konzumirali malo više zagorskog "direktora" ili tuduma koji ubrzo udara u glavu. Došli su do teme o ratu, pa je Zvonko, Žarkov tast, upitao Žarka za Stevu, gdje je i dali ga što vidi. Tada se razgovor vratio dvadeset godina unatrag do momenta kad su žarko i Jura uhvatili Stevu u čamcu.
- Žarko, molim te, nemoj me ubiti, ja sam ovo sve morao, prislili su me, zaprijetili su mi. Tada  su Jura i Žarko Stevu odveli natrag u Žarkov stan. Tamo im je on ispričao cijelu priču.

- Početkom rata 1991, u poštanskom sandučiću sam pronašao nekakvu kovertu, sa ceduljom i 50 DEM. Unutra nije bilo ni imena ni prezimena, samo poziv da se hitno javim u Kasarnu u Lušćiću. Nisam znao ni tko me zove niti zašto. Kasnije sam doznao da su skoro svim muškarcima srpske nacionalnosti, koji su bili sposobni za ratovanje dostavljali takove koverte. Unutra je pisalo da se treba boriti "za našu stvar", da smo mi Srbi ugroženi, da ćemo svi ostati bez posla. Isprva nisam htio ići nikud, išao sam i dalje par dana na posao u Kraš, ali nikome ništa nisam govorio. Nakon 3 do 4 dana poslije ponoći zakucao je netko na moja vrata. Žena je otvorila, a 3 naoružana muškarca u nekakvim šarenim odorama upala su u moju kuću bez pitanja. Dali su mi 10 minuta da se spremim. Tada su me izveli van, utrpali u nekakv stari "Fiat" i odveli ni sam neznam kuda. Pošto je tih dana u gradu vladalo zamračenje, nisam vidio kuda me vode. Došao sam u nekakvo veliko dvorište gdje je bilo dosta "vojnika" u kojekakvim odorama. Tu sam proboravio do jutra kad je u zoru u prostoriju upalo nekoliko grubih ljudi sa naoružanjem. Počeli su nas ispitivati gdje je i u kakvom rodu vojske smo bili u JNA. ja sam bio u minobacačkoj bateriji 120 mm u Kruševcu. Odvojili su nas u više grupa po desetak, dali nam neke uniforme i utrpali nas u vozila. Tek sam nakon 3 dana kako smo stigli u neko selo saznao da se nalazim u Perjasici. To je selo koje se nalazi  blizu Barilovića negdje jugoistočno od Karlovca.

Tamo smo zadužili minobacač i opremu i trebali smo "borbeno dejstvovati" kako su to rekli komandiri po "ustaškim" položajima oko Švarče i Mrzlog Polja.
Ja jesam Srbin po nacionalnosti, ali sam rođen u Karlovcu, majka i žena su mi katolkinje, i nikada me politika nije zanimala. Još manje rat i ratna djelovanja. Pošto sam uvijerk govorio kajkavskim narječjem, jedan od "glavnih" me je jedan dan upitao: - Jeli bre, dali si ti uopšte Srbin ili su te greškom doveli na našu stranu?.  - Ja jesam Srbin po ocu, ali nebih volio pucati na nikoga. Na te riječi, odveli su me i zatvorili na 3 dana u jedno skladište "da se osvestim" kako je taj rekao. Kasnije sam saznao da je taj muškarac koji je nosio bradu i imao francusku kapu bio zloglasni Goran Hadžić. Vidio sam ga još jednom ili 2 puta za vrijeme boravka u Perjasici. Pošto sam u JNA bio nišandžija na minobacaču 120 mm, vrlo sam dobro znao time baratati. Desetak puta smo otvarali minobačku vatru po položajima oko
tvornice u Dugoj Resi. Pošto sam vrlo dobro poznavao taj teren jer mi je otac na obali Mrežnice u Mrzlom Polju imao drvenu kolibu. Često sam tamo kao dječak odlazio, igrajući se na livadi uz rijeku dok su roditelji pekli meso na roštilju i kartali se sa prijateljima.
To poznavanje terena iskoristio sam prilikom minobacačkih napada na Mrzlo polje, pa sam "uglomjer" i "daljinar" na nišanskoj spravi namjerno podesio na krive koordinate kako bi barem moje mine padale daleko od ciljeva. Od kolege "računača" iz voda, kriomice bih pogledao na karti cilj koji ćemo gađati kako bih znao kako "namjestiti" sprave. Naravno, to nitko od mojih iz odjeljenja nije ni primijetio jer bi me u protivnom vjerojatno strijeljali na licu mjesta kao izdajnika.

Neprimjetno sam planirao kako se iz toga izvući,. Bilo je gotovo nemoguće pobjeći jer smo bili na terenu koji su kontrolirali Srbi, a s druge strane je bila rijeka, Korana ili koja već. Bilo je dosta zima, ali bez snijega. Jedne večeri dobili smo naredbu da se spakiramo, očistimo i pripremimo oruđe "spreman za pokret". Zakačili smo minobacač za "pinzgauer" te se cestom uputili u pravcu Turnja. Tu smo se ukopali na samoj obali Korane u gustoj borovoj šumici. Kako smo cijevi imali okrenute sjeverno od grada, shvatio sam da ćemo gađati ciljeve negdje po okolnim selima na lijevoj obali Kupe. Na Turnju nije ostalo mnogo hrvatskih obitelji, osim onih koji nisu htjeli nikud ići. Među njima bio je jedan stari čovjek od kojih 80-ak godina čiji je sin poginuo na drugoj strani koranskog mosta  u jednom bezuspješnom pokušaja proboja hrvatskih snaga preko mosta.
Taj mi je čovjek neznam ni danas zašto pomogao deset dana prije Božića 1991 da njegovim čamcem pobjegnem na drugu stranu na slobodu. Tu sam se namjerno predao hrvatskim snagama pa neka rade samnom što hoće. Isprva su što je i razumljivo bili nepovjerljivi prema meni. Ipak sam ja za njih neprijateljski vojnik ili "čedo" kako su me zvali. Ipak, nisu me tukli, ispitivali su me više od 2 dana i odveli u zapovjedništvo u Karlovac. Tu me je vidio jedan od časnika HV sa čijim sam sinom boksao u jednom klubu na Baniji, negdje 1988 godine kao srednjoškolac. Prepoznao me je odmah jer sam mnogo puta bio kod njih doma na Rakovcu gdje su imali kuću. Sve sam mu ispričao, te me je nakon 2 dana pustio, da sam odlučim kuda ću i kako ću. Znao je vrlo dobro kao i ja da sigurno natrag neću jer bi me to koštalo života, a dali ću prići hrvatskoj strani neka to sam odlučim. Dao mi je "kalašnjikov" bez metaka, pozdravili smo se i rastali. Ni sam nisam znao kuda ću. Doma se nisam smio vratiti, jer će me tamo najprije tražiti. Odlučio sam k Žarku. I to je bilo riskantno jer su svi znali gdje sam otišao, ali nitko nije znao da sam praktički bio otet..

- Eto, završio je Žarko, nakon što smo ga uhvatili u čamcu, drugi dan sam ga odveo tastu u Zagorje jer je tamo bio najsigurniji. Nakon nepunih mjesec dana osvanuo je opet kod mene doma i rekao: - Žarko, meni ovako nema života, molim te odvedi me k svojima, ja ovdje pripadam i želim se skupa s vama boriti do kraja. Nakon obavljenih razgovora u komandi HV, donijeli su rješenje da se Stevo prima u 137 brigadu u minobacačku bateriju. Tamo je ostao do kraja rata, bio dva puta lakše ranjen.
Tijekom rata kuća mu je minirana, a nakon rata sa ženom se odselio negdje u Gorski Kotar. Čuli smo se telefonom više puta, ali se više nikad nismo vidjeli. Ostala mi je samo u sjećanju tetovaža dvoglavog orla na njegovoj lijevoj podlaktici.

Božić 1991

Badnjak 1991, nešto prije ponoći, Jura je došao  na položaj iznad Borlina gdje je Žarko i njegovo odjeljenje bilo stacionirano sa PAM-om. Tih dana bilo je dosta mirno, iako je JNA i njeni domaći "pomagači" povremeno sa Turnja i Slunjskih Brda poslao koju granatu na Karlovac. Neprijateljska avijacija rijetko je djelovala tim područjrem, tako da je Žarkova grupa bila gotovo nezaposlena.
Jura je znao gdje se Žarko nalazi, pa je znao navratiti, donesti koju gajbu "Karlovačkog", pa ostati gotovo cijelu noć u zemunici. Bilo je dosta hladno, ali se tu nije smjelo ložiti kako se nebi dimom otkrio položaj neželjenim "gostima". Iako je bilo protiv vojnih propisa, oni su se dolje grijali na plin. Jura je od kuće donio staru plinsku peć i plinsku bocu pa je u "jami" kako su je oni zvali bilo ugodno toplo.
Dolje je bila sklepana gotovo cijela spavaonica koja je služila i kao dnevni boravak, spavaonica, špajza, jedino je WC bio sklepan od drvenih dijelova, dasaka, greda, a napravili su ga 20-ak metara dalje u gustom grmlju. Najveći problem bio je održavati osobnu higijenu, te su organizirali tuširanje kod Žarka doma, subotom navečer, pojedinačno u tajnosti. Budući da je Žarkova kuća bila odmah tu na kojih 300 m preko Kupe na drugoj obali. Tu je Jura i njegov čamac odigrao značajnu ulogu prebacivanja.
Dakle, te noći uoči Božića Žarko i Jura su se uputili kući. Bila je mrkla noć, bez mjeseca.
Uobičajeno su prešli Kupu, zavezali čamac za vrbinu granu i uputili su se put zgrade. Znali su stazu napamet, jer su tuda godinama išli u ribe prije rata. Žarko je imao sobom "Motorolu", kako bi u slučaju potrebe u 5 minuta bio na položaju. Žarko se stuširao, Ljubica im je u "ceker" stavila orehnjaču, ploču domaćeg špeka i nekoliko pari suhih kobasica. Prije dva dana bio je Ljubičin otac iz Zagorja i donesao suhomesnate robe za cijelu zimu. Zadržali su se doma oko sat vremena i opet na isti način krenuli na položaj. Došli su na desetak metara do čamca. -Stani, prišapnuo je Žarko Juri, zastao i izvadio pištolj iz futrole. Jura se sklonio iza debla vrbe a Žarko je polako šuljajući se krenuo put čamca.
Došavši na dva do tri metra do Kupe, zamijetio je da se čamac lagano ljulja na vodi. Površina Kupe bila je savršeno mirna, a to je značilo da se netko nalazi u čamcu. Upalio je baterijsku lampu i na svoj užas vidio mušku osobu u maskirnoj uniformi kako sjedi na dasci u čamcu. Preko koljena imao je položen "kalašnjikov". - Da se nisi pomaknuo, odloži automat na pod čamca i digni ruke! - Jura, Jura, tiho je dozvao prijatelja koji je odmah prišao jer nije bio udaljen više od 10 metara. Jura je ušao u čamac, uzeo oružje a muškarac u maskirnoj uniformi je izišao iz čamca na obalu.
- Žarko, zar me ne poznaješ, pa ja sam, Stevo.

Tko je taksi vozač?

Ljubica se vratila u ponedjeljak u Karlovac nakon prisustva seminaru u Opatiji.

Žarko ju je dočekao na kolodvoru, pa su pješice došli kući. Davor je bio u školi sve do 18 sati. Nesuglasice oko "nevjerstva" su izglađene i sve se vratilo u svoju kolotečinu. Ipak je Ljubicu mučilo lice taksista koji joj je vratio aktovku u Opatiji. Bila je sigurna da ga je negdje vidjela, samo gdje. Lice joj nije izlazilo iz glave, to ju je kao proganjalo, iako tada nije imalo za nju nikakvog značenja. Avantura izgubljenih dokumenata i stvari iz Opatije je iza nje i nije joj bilo jasno
zašto uopće o tome misli. Ispričala je Žarku kako tog čovjeka nemože izbiti iz memorije. Prošlo je skoro mjesec dana, taksi vozač zaboravljen dok se Ljubica nije dosjetila jednog detalja kojeg je zamijetila kad joj je vozač predavao aktovku. Na lijevoj ruci na podlaktici imao je istetoviranog dvoglavog orla.
Kad je to ispričala Žarku, ovom je istog trena ispala žlica iz ruke za vrije ručka.

Na prvoj crti

Sredina mjeseca studenog 1991. Hrvatskom bjesni rat. Napadaju se Vukovar, Osijek, Dubrovnik, Zadar, Karlovac. Upravo tog dana, neprijateljska vatra sa Turnja po gradu Karlovcu bila je sve žešća. Par granata palo je i u dvorište Pivovare, jedna pogodila postrojenje fermentora, pa su zaposlenici bili u podrumu. Još prije par dana vodstvo pivovare je odlučilo da se ERC (Elektronsko računski centar) preseli u podzemne prostore u brdu preko ceste same tvornice. I Ljubica je sa kolegama iz uprave pomagala u poslijepodnevnim satima prenositi opremu u sklonište gdje su tehničari odmah sve to stavljali u funkciju. Vodstvo iz Pivovare je imalo informacije kako se nekoliko njihovih radnika srpaske nacionalnosti odmetnulo i otišlo "na drugu stranu". Govorilo se da među njima ima stručnjakl računač koji je u JNA završio ŠRO (Školu rezervnih oficira) u Zadru, gdje je bio centar za artiljeriju.
Upravo je taj davao podatke o smeru napada na Pivovaru, odnosno koordinate za napad na tvornicu koja je njega i njegovu obitelj godinama prehranjivala.
Pošto je na tvornicu pale svega par granata, izgleda da on  nije baš bio neki stručnjak.
Međutim, sa "druge strane" su radi vezom ili kako su ih kasnije u ratu popularno zvali "Motorole". saznalo se da namjera napada nije bila pivovara već vodoopskrbni bunari "Borlin" iz kojega se grad napaja pitkom vodom.

I Žarko je tih dana bio mobiliziran u rezervni sastav ZNG. Bio je još sa nekima iz susjedstva pozvan u šumu Kozjaču gdje su imali zborno mjesto. Tamo su dobili naoružanje i opremu.

Od ukupne opreme (odijela) Žarko je dobio samo maskirno šatorsko krilo i maskirnu kapu sa Hrvatskim grbom. Sve ostalo na njemu je bila odjeća i oprema bivše JNA koje je bilo u izobilju u skladištima Civilne Zaštite. Iste noći su vozilima upućeni do Logorišta, gdje je na Koranskom mostu bila prva crta obrane. Preko mosta su bili neprijateljski bunkeri, a na brdu (Slunjska Brda) bila je teška artiljerija odakle su  svakodnevno gađali ciljeve po gradu.
Tu su proveli 2 dana, nakon čega su dobili premještaj. Pošto je Žarko u JNA bio u RV i PVO (srpski naziv Ratno Vazduhoplovstvo i Protuvazdušna obrana), što bi na Hrvatskom bilo Ratno zrakoplovstvo i protuzračna obrana). Kako u Logorištu nije bilo posla za njega i još trojicu, premjestili su ih na položaj na brdo iznad samog Borlina gdje su imali PAM (Protuavionski mitraljez trocjevac kalibra 21 mm).

Žarko je bio stručnjak za odabir položaja pa su njemu kao komadiru odjeljenja dali na izbor da oformi položaj koji će biti idealan za PZ obranu. Iskopali su rov, dobro ga maskirali maskirnom mrežom i granjem, tako da iz zraka neprijateljskim  zrakoplovima nije uopće bio vidljiv.
Istovremeno, na znak približavanja zrakoplova, otkrili su granje u par sekundi i mogli vatreno djelovati po njima. Tako se to svakodnevno odvijalo sve do Badnjaka, dakle 24. 12. 1991. godine.
tada se dogodilo nešto što će Žarku promijeniti život.

Crv sumnje

Nakon što se Žarko odlučio da Ljubicu nazove u Opatiju i raspita se kako je putovala i kako se smjestila, na njegov poziv nakon dugog zvonjenja,  javio se muški glas.Podsjetimo se, Ljubica je u taksiju zaboravila aktovku sa dokumentima, novcem i mobitelom. Na zvonjenje se javio taksist, i tamna je htio odgovoriti kako je pronašao stvari, Žarko je prekinuo vezu. Najprije nije mogao shvatiti kako se to dogodilo, tko je nepoznati muški glas na drugoj strani žice. Nikada nije u nju posumnjao, iako su bili u braku više od 20 godina. Prva misao koja mu je pala na pamet bila je upravo ta kako je s nekim drugim muškarcem. Prošlo je nekoliko minuta kako je dobio poziv na mobitel sa nepoznatog broja. Javio se, a na vezi je bila upravo Ljubica.
- Ej bok, oprosti što te sada zovem ali desilo mi se nešto što mi se rijetko dešava. Zaboravila sam u taksiju aktovku i sve što je bilo u njoj skupa sa mobitelom.
- Da, najprozirniji odgovor koji si mogla naći, sa ljutnjom u glasu je odgovorio Žarko. Mogla si naći i neki bolji izgovor. - Žarko, molim te, dozvoli da objasnim, doputovala sam sinoć oko ponoći u Rijeku. Zbog dugog stajanja vlaka na ulaz u Rijeku, zakasnila sam na zadnji bus za Opatiju. Što mi je drugo ostalo nego uzeti taksi. Doputovala sam u Opatiju par minuta iza ponoći. U brzini sam ostavila aktovku.

Nisam te htjela tako kasno zvati pa sam pričekala jutro. Evo ovo je mobitel moje poznanice iz Zagrebačke banke koja je isto doputovala na seminar. Ona mi je posudila i novac za hotel.
- Nadam se da si shvatio. Kako je Davor, da li si ga spremio za školu. Da li si mu pripremio doručak.
- Oprosti što te to pitam, jer nije prvi puta da ostaješ s njime doma dok mene nema.
- U redu, oprosti što sam onako reagirao, nisam mogao doći k sebi. Pazi na sebe, javi se prije nego kreneš natrag doma. - Bok.

Poštenjak

Taksista koji je našao aktovku u svom Mercedesu, nakon što je ustanovio tko je vlasnik, istog dana oko podneva, sjeo je u svoj osobni automobil i uputio se u Opatiju. Na recepciji hotela zamolio je recepcionerku da pozove Ljubicu koja je ostavila aktovku u taksiju. recepcionerka ga je obavijestila da će seminar za danas uskoro završiti, te da je može pričekati u predvorju hotela. Vjerojuatno je nebi prepoznao jer je bila noć dok ju je vozio put Opatije, a i nije ju dobro pogledao kad mu je plaćala račun, jer ga nije to mnogo ni interesiralo. Napokon se Ljubica sa još nekim kolegicama pojavila na vratima kongresne dvorane. Iskreno, među 4 žene koje su se pojavile, nije bio siguran koja je ona.

Čim je Ljubica pristupila recepciji da uzme ključ od sobe, recepcionerka joj je rekla da je čeka jedan gospodin tamo u fotelji. Nije ona ni mislila da će joj netko vratiti aktovku, jer ima danas kojekakvih ljudi. Nije joj bilo toliko do novca, koliko do dokumenata, nekih važnih službenih spisa koji su bili u aktovci. Čim je pristupila taksistu koji je bio okrenut u tom trenu na drugu stranu, on se okrenuo, a ona je naglo ustuknula natrag. - Bože, jel to moguće, pomislila je u sebi a taksista je nijemo stajao i ništa nije shvaćao, Odakle ona poznaje tog čovjeka, njegovo lice joj je odnekud poznato.
Ipak se pribrala i predstavila se. -Dobar dan, ja sam Ljubica, vi ste taksista koji me je sinoć dovezao u hotel? -Da, ja sam vozač tasija i noćas sam našao vašu aktovku na podu svog taksija. Promrmljao je i ime ali ga Ljubica nije razumjela. - Uostalom nije ni važno, važno je da se aktovka pronašla - Molim vas, pogledajte dali je sve u njoj. - Hvala vam, nema potrebe da kontroliram sadržaj, jer, na kraju krajeva da ste nepošten čovjek, nebi mi ni vratili aktovku. - Koliko vam dugujem za poštenje?. - Ajte molim vas, reče taksista, ja dvadeset godima vozim taksi, pronašao sam ja svašta u automobilu. - Jednom su roditelji u automobilu u strci i brzini zbog žurbe na brod u vozilu ostavili dijete koje je spavalo na zadnjem sjedalu. Na sreću, brzo su ustanovili da im netko fali - nasmijao se taksista , pozdravio se sa Ljubicom i napustio predvorje hotela.
Za večerom, ljubicu je kopkalo, odakle joj je ta faca toliko poznata, pa i glas donekle isto joj je bio poznat. Dugo u noć u krevetu nije mogla zaspati.

Nestanak

Žarko se vratio doma tek par minuta prije zračne uzbune koja je oglašena za Karlovac i okolicu.
Požurili su u sklonište. Ljubica je bila na poslu, a Jure i nekoliko susjeda su već bili u skloništu. Sa udaljenih brda oko Turnja već se čulo puškaranje. Tada, početkom listopada 1991 godine još nije bilo jačih artiljerijskih napada na sam grad. Vrijeme je bilo kišovito, sa dosadnom sitnom jesenjom kišicom.
U skloništu su imali radio i TV aparat, mali kutić gdje su se djeca igrala, pa i stol za obaveznu "belu".
Žarko se nije volio kartati, smatrao je to gubitkom vremena, iako ga je on imao na pretek.

Radije bi uzeo štapove, nakupio gliste na obližnjem susjednom vrtu kod staroga Štefa, kako su ga susjedi zvali, te otišao na obalu kupe na šarana ili soma.. Štef nikada nije htio u sklonište, rekao bi, ako me misli pogoditi baš mi je svejedno gdje će mi se to dogoditi. Uzbuna je prekinuta nakon sat vremena bez ikakvog ratnog djelovanja.
Čim se sirena oglasila za prestanak, izašli su svi van iz skloništa.

Pošto je Žarku smjena u Krašu počinjala u 14 sati, danas se sa ženom neće ni vidjeti. Bili su mladi, tada on 26 godina a Ljubica koju godinu manje. Bili su zaljubljeni ko i svi mladi pa im je teško padalo kada se nebi vidjeli po cijeli dan. Kad bi Ljubica nakon posla i prekovremenog rada zbog sastanaka prolazila alejom platana od Pivovare prema Bolnici, ako bi Žarko radio, navratila bi na portu Kraša. Portiri bi već znali kad je došla i telefonom nazvali Žarka. Onda bi oni par minuta razgovarali, a Žarko bi se vratio na posao a Ljubica produžila biciklom doma.

Prošlo je već nekoliko dana kako Stevo nije dolazio na posao. Nikad on nije ni zakasnio, a kamoli ostao kod kuće a da se ne javi. Zvali su ga doma, ali se na telefon nitko nije javio.
Stevina žena je bila šutljiva, nije se baš družila s nikim previše, naročito kako je počeo rat.
 Žarko je stoga drugi dan otišao tamo kod groblja gdje je Stevo imao malu kućicu. Vrata od ograde su bila pritvorena, pas je lajao iza kuće ali se nitko nije javljao. Žarko je par puta pozvao Stevu ali nije bilo odgovora. Spremao se već otići kad su se otvorila vrata od dvorišta susjedne kuće.

- Gospon, koga vi trebate, začuo je ženski glas iz ograde ali nikog nije vidio jer je ograda bila više od žene koja se javila. - Stevu tražim, dali znate da li je on doma? - Gospon, ja vas ne poznam, pa neznam dal bi vam mogla reći. - Ja sam mu kolega s posla, nema ga već 3 dana na posao pa sam došao vidjeti što je snjim. - Znate, rekla je žena, on vam je otišel još u petak nekam, žena mu je u Mekušju kod svoje majke. -Dali znate kud je otišao, upitao je Žarko, našto je žena negativno odgovorila. -Stevo i Marija su mi rekli da će se brzo vratiti, a mene su prosili dali im mogu hraniti peseka, ostavili su mi i hranu za njega. - Hvala i doviđenja, promrmljao je Žarko i vratio se kući u Drežnik.
Sutradan je na poslu doznao da je dvadesetak Srba otišlo u rat "na suprotnu stranu". Naime, oni su kako je pričao jedan koji je imao Srbina kao podstanara na Gazi, našao u poštanskom sandučiću nešto kao poziv za mobilizaciju. Doduše, nije bila obavezna jer je na pozivu pisalo da će svaki dobrovoljac koji će se htjeti boriti za "Srpski Karlovac" dnevno dobiti 50 DEM. U slučaju da se ne odazovu, mogao bi ih progutati mrak, da baš tako je pisalo. Za njihov nestanak ili likvidaciju, naravno bit će krivi Hrvati.

Kako je počeo rat u mom gradu?

Ako se vratimo 20-ak godina unatrag, Karlovac je poput mnogih gradova bio na metineprijateljskog topništva. Predgrađe Drežnik, na granici sa Banijom gotovo je tih listopadskih dana
1991 godine bio izložen neprijateljskoj vatri. Stanovništvo te male ulice imalo je sklonište u
podrumu zgrade u koji se moglo skloniti pedesetak ljudi u 3 prostorije. Prostore su uredili i
pripremili po naputku Civilne zaštite još krajem ljeta, izvadili su nepotrebne stare stvari, napravili
krevete, uredili stolove i klupe. Žarko je bio aktivist Civilne zaštite i prednjačio je u akcijama
priprema za obranu grada. Radio je uglavnom u popodnenim smjenama u Krašu, koji mu je bio
preko puta Kupe, niti 100 m do tvornice. Ali tada još nije bio sagrađen most koji danas postoji tu
točnoo preko puta njegove zgrade na desnu obalu Kupe pokraj tvornice Kraš. Biciklom bi išao na

Banijski most, preko Korza pa prema Dubovcu.
Ovih ratnih dana često je i čamcem prelazio preko Kupe, gdje ga je Jura prevezao prijeko a onda se
vratio na lijevu obalu, privezao čamac i otišao kući.
Nikad se nije znalo kad će mu završiti smjena jer su se strojevi koji su bili dosta stari kvarili, a
šivači cipela su ga stalno zvali na intervenciju. Kad je žarko trebao kući, poslao je po susjedu
poruku da Jura dođe po njega na drugu stranu Kupe.
U Krašu je bilo dosta radnika srpske nacionalnosti, kao općenitio u većini karlovačkih poduzeća.
Sjećao se Žarko jednog servisera šivačih strojeva, nije znao njegovo ime njega su jednostavno svi
zvali "Stevo". Bio je to povučen čovjek, nije mnogo pričao, bio je marljiv i svoj je posao radio kako
treba. Tih dana su srpski radnici kao i ostalo stanovništvo bi
li izloženi progonima, lažnim optužbama, općenito, bili su progonjeni bez obzira dali su imali nešto
s time ili nisu. Pošto su Žarko i Stevo bili uglavnom u istoj smjeni, jednog dana ga je u restoranu
Stevo zaustavio i pitao ga dali se mogu negdje naći da porazgovaraju.
Žarku je bilo neugodno, jer nije znao što on smjera?.
Tko zna, možda on ni nema čiste i poštene namjere?. Ipak, dogovorili su se da se drugi dan nađu na
starom gradu Dubovcu, jer je Stevo stanovao pokraj groblja na Dubovcu.
Našli su se pokraj stare utvrde na vrhu brda. Sjeli su u travu gdje ih nitko nije mogao prisluškivati.
- Znaš Žarko, meni je jako neugodno što sam te pozvao ovamo, možda se ti i plašiš.
- Reci Stevo, što te muči, dali ti ja mogu na neki način pomoći? U tome je i moj problem.
Vjerojatno znaš da sam ja pravoslavac (srpska nacionalnost, op. Aut.). Neznam dali ti je poznato, da
mi prijete, meni mojoj ženi i djeci. Žena mi je katolkinja, a i ona se plaši. Dobivam prijetnje da se
odselim iz Karlovca u Kordun odakle sam rodom. Nisam se dosada nikome potužio, jer baš ne
vjerujem ljudima. Tebe znam godinama i osjećam da si pošten čovjek. Ja se nikada nisam bavio
politikom, nemam nikakve veze s ovim što se dešava.
- Stevo, ja te poznajem od dana kako si došao u Kraš, znam da si pošten radnik. Međutim, neznam
kako da ti pomognem. Možda bi time navukao bijes ljudi ako nakanim da ti pomognem.
Međutim, mogu ti pomoći na načim da se odseliš privremeno u Zagorje kod moje punice.
Tamo te nitko ne poznaje a i ljudi imaju drugačiji odnos sa osobama druge vjere i nacionalnosti.
Žena ti može ostati u Karlovcu, ona radi i vjerojatno njih neće nitko dirati kad vide da si se ti
odselio. Ti razgovaraj doma sa svojima pa mi reci da ja mogu pripremiti sve za selidbu.
Spustili su se stazom prema groblju, u "Mirnom Kutu" popili po "Karlovačku", i razišli su se kod
kina "Luxor".

Taksist

Na povratku iz Opatije taksi vozač je dobio radio vezom poruku da u Marinićima pokupi jedan
mlađi bračni par koji su "zaglavili" na jednoj svadbi i pošto su bili onako "lagano" opijeni, donijeli

su odluku da se kući u Rijeku vrate taksijem.
Vozač je psovao jer je već bio na domaku Rijeke, a natrag u Mariniće morao je napraviti barem 10
km. Tko će mu platiti "praznu" vožnju. Okrenuo se na cesti i vratio se na naznačenu adresu.
Bračni par od kojih 30-ak godina sjeo je na stražnje sjedalo, kikotali su se i zaplitali jezikom. Vozač
je bio naviknut na svakojake putnike, pa ga ništa nije moglo iznenaditi.
Iskrcao ih je na Donjoj Vežici, naplatio im 80 kuna, još mu je muškarac onako nonšalantno dao 100

i rekao: - Zadržite ostatak.
Vozač se vratio na taksi teminal, na svoje taksi mjesto.
Do jutra više za njega nije bilo posla jer taksisti idu "na relaciju" po redoslijedu dolaska na
terminalski polazak.
Bilo je oko 14 sati u ponedjeljak, i Žarko je nazvao hotel u kojem se održavao seminar. Zamolio je
recepcionera da mu provjeri kada će biti pauza za ručak.
Upravo u tom trenutku ministar financija koji je držao glavnu riječ predao je voditelju seminara
ulogu najavljivača i odjavljivača, koji je proglasio pauzu za ručak do 17 sati.
Točno u 17,15 u taksi vozilu Mercedes žute boje, zazvonio je mobitel. Taksist ispočetka nije
reagirao jer zvonjava njegovog mobitela zvuči sasvim drugačije. Na upornu zvonjavu, ustanovio je

da ona dolazi sa poda stražnjeg sjedišta Mercedesa. Tada je spazio crnu aktovku koja je bila gurnuta
pod suvozačevo sjedište. Izvadio je aktovku i tek je tada shvatio da je ona žena od sinoć koju je
ostavio u Opatiji imala takvu aktovku. Odmah je povezao onaj "nakresani" bračni par koji je sinoć
nešto poslije ponoći pokupio u Marinićima. Vjerojatno su ga oni nagurali pod sjedište.
- Halo, javio se taksist kad je iz torbe izvadio srebrni mobitel marke LG.
- Oprostite, pogriješio sam, čulo se sa druge strane.
Taksi vozač nije znao što bi sa aktovkom, nije bio sto posto siguran kome pripada. Otvorio je
aktovku i iz osobne iskaznice pročitao podatke: Ljubica Kovačić, Karlovac, Grgurićeva 12.
Niti je on znao to je ona ni otkud je dok nije u jednom pretincu pronašao pozivnicu na kojoj je

pisalo: Hotel "Liburnija" Opatija, Financijsko savjetovanje 16-17 rujna 2012 godine.
Upravo po tome je znao kome pripada aktovka i gdje je ostavio putnicu kasno sinoć.
Žarko je nakon poziva začuo nepoznati muški glas i povjerovao kako je krivo zvao.
Nazvao je opet i ponovo mu se javio muški glas. U njemu je proradio odmah crv sumnje, iako ranije
nije imao ni povoda ni razloga za bilo kakvu sumnju u suprugino ponašanje.