Božić 2012

Prošlo je dvadeset godina od dana kad je Žarko zarobio Stevu na obali Kupe. Upravo dva dana prije Božića, Žarko, Ljubica i Davor dogovorili su se sa Jurom da odu u Zagorje k Žarkovom tastu na kolinje. Naime, njegov tast je već bio čovjek u godinama pa mu nije tko imao pomoći u tim "zahtjevnim" poslovima oko kolinja. Ljubica je dobila godišnji do kraja godine, a djeca za Božićne praznike nisu imala nastave. Žarko je ionako imao dosta vremena, pa mu je to dobro došlo da se makne iz karlovačke svakodnevice. Kad su stigli u Zagorje, tast i punica su ih dočekali sa ručkom. Ujutro je sve bilo spremno za "svečanost" kolinja. Za večeru su konzumirali malo više zagorskog "direktora" ili tuduma koji ubrzo udara u glavu. Došli su do teme o ratu, pa je Zvonko, Žarkov tast, upitao Žarka za Stevu, gdje je i dali ga što vidi. Tada se razgovor vratio dvadeset godina unatrag do momenta kad su žarko i Jura uhvatili Stevu u čamcu.
- Žarko, molim te, nemoj me ubiti, ja sam ovo sve morao, prislili su me, zaprijetili su mi. Tada  su Jura i Žarko Stevu odveli natrag u Žarkov stan. Tamo im je on ispričao cijelu priču.

- Početkom rata 1991, u poštanskom sandučiću sam pronašao nekakvu kovertu, sa ceduljom i 50 DEM. Unutra nije bilo ni imena ni prezimena, samo poziv da se hitno javim u Kasarnu u Lušćiću. Nisam znao ni tko me zove niti zašto. Kasnije sam doznao da su skoro svim muškarcima srpske nacionalnosti, koji su bili sposobni za ratovanje dostavljali takove koverte. Unutra je pisalo da se treba boriti "za našu stvar", da smo mi Srbi ugroženi, da ćemo svi ostati bez posla. Isprva nisam htio ići nikud, išao sam i dalje par dana na posao u Kraš, ali nikome ništa nisam govorio. Nakon 3 do 4 dana poslije ponoći zakucao je netko na moja vrata. Žena je otvorila, a 3 naoružana muškarca u nekakvim šarenim odorama upala su u moju kuću bez pitanja. Dali su mi 10 minuta da se spremim. Tada su me izveli van, utrpali u nekakv stari "Fiat" i odveli ni sam neznam kuda. Pošto je tih dana u gradu vladalo zamračenje, nisam vidio kuda me vode. Došao sam u nekakvo veliko dvorište gdje je bilo dosta "vojnika" u kojekakvim odorama. Tu sam proboravio do jutra kad je u zoru u prostoriju upalo nekoliko grubih ljudi sa naoružanjem. Počeli su nas ispitivati gdje je i u kakvom rodu vojske smo bili u JNA. ja sam bio u minobacačkoj bateriji 120 mm u Kruševcu. Odvojili su nas u više grupa po desetak, dali nam neke uniforme i utrpali nas u vozila. Tek sam nakon 3 dana kako smo stigli u neko selo saznao da se nalazim u Perjasici. To je selo koje se nalazi  blizu Barilovića negdje jugoistočno od Karlovca.

Tamo smo zadužili minobacač i opremu i trebali smo "borbeno dejstvovati" kako su to rekli komandiri po "ustaškim" položajima oko Švarče i Mrzlog Polja.
Ja jesam Srbin po nacionalnosti, ali sam rođen u Karlovcu, majka i žena su mi katolkinje, i nikada me politika nije zanimala. Još manje rat i ratna djelovanja. Pošto sam uvijerk govorio kajkavskim narječjem, jedan od "glavnih" me je jedan dan upitao: - Jeli bre, dali si ti uopšte Srbin ili su te greškom doveli na našu stranu?.  - Ja jesam Srbin po ocu, ali nebih volio pucati na nikoga. Na te riječi, odveli su me i zatvorili na 3 dana u jedno skladište "da se osvestim" kako je taj rekao. Kasnije sam saznao da je taj muškarac koji je nosio bradu i imao francusku kapu bio zloglasni Goran Hadžić. Vidio sam ga još jednom ili 2 puta za vrijeme boravka u Perjasici. Pošto sam u JNA bio nišandžija na minobacaču 120 mm, vrlo sam dobro znao time baratati. Desetak puta smo otvarali minobačku vatru po položajima oko
tvornice u Dugoj Resi. Pošto sam vrlo dobro poznavao taj teren jer mi je otac na obali Mrežnice u Mrzlom Polju imao drvenu kolibu. Često sam tamo kao dječak odlazio, igrajući se na livadi uz rijeku dok su roditelji pekli meso na roštilju i kartali se sa prijateljima.
To poznavanje terena iskoristio sam prilikom minobacačkih napada na Mrzlo polje, pa sam "uglomjer" i "daljinar" na nišanskoj spravi namjerno podesio na krive koordinate kako bi barem moje mine padale daleko od ciljeva. Od kolege "računača" iz voda, kriomice bih pogledao na karti cilj koji ćemo gađati kako bih znao kako "namjestiti" sprave. Naravno, to nitko od mojih iz odjeljenja nije ni primijetio jer bi me u protivnom vjerojatno strijeljali na licu mjesta kao izdajnika.

Neprimjetno sam planirao kako se iz toga izvući,. Bilo je gotovo nemoguće pobjeći jer smo bili na terenu koji su kontrolirali Srbi, a s druge strane je bila rijeka, Korana ili koja već. Bilo je dosta zima, ali bez snijega. Jedne večeri dobili smo naredbu da se spakiramo, očistimo i pripremimo oruđe "spreman za pokret". Zakačili smo minobacač za "pinzgauer" te se cestom uputili u pravcu Turnja. Tu smo se ukopali na samoj obali Korane u gustoj borovoj šumici. Kako smo cijevi imali okrenute sjeverno od grada, shvatio sam da ćemo gađati ciljeve negdje po okolnim selima na lijevoj obali Kupe. Na Turnju nije ostalo mnogo hrvatskih obitelji, osim onih koji nisu htjeli nikud ići. Među njima bio je jedan stari čovjek od kojih 80-ak godina čiji je sin poginuo na drugoj strani koranskog mosta  u jednom bezuspješnom pokušaja proboja hrvatskih snaga preko mosta.
Taj mi je čovjek neznam ni danas zašto pomogao deset dana prije Božića 1991 da njegovim čamcem pobjegnem na drugu stranu na slobodu. Tu sam se namjerno predao hrvatskim snagama pa neka rade samnom što hoće. Isprva su što je i razumljivo bili nepovjerljivi prema meni. Ipak sam ja za njih neprijateljski vojnik ili "čedo" kako su me zvali. Ipak, nisu me tukli, ispitivali su me više od 2 dana i odveli u zapovjedništvo u Karlovac. Tu me je vidio jedan od časnika HV sa čijim sam sinom boksao u jednom klubu na Baniji, negdje 1988 godine kao srednjoškolac. Prepoznao me je odmah jer sam mnogo puta bio kod njih doma na Rakovcu gdje su imali kuću. Sve sam mu ispričao, te me je nakon 2 dana pustio, da sam odlučim kuda ću i kako ću. Znao je vrlo dobro kao i ja da sigurno natrag neću jer bi me to koštalo života, a dali ću prići hrvatskoj strani neka to sam odlučim. Dao mi je "kalašnjikov" bez metaka, pozdravili smo se i rastali. Ni sam nisam znao kuda ću. Doma se nisam smio vratiti, jer će me tamo najprije tražiti. Odlučio sam k Žarku. I to je bilo riskantno jer su svi znali gdje sam otišao, ali nitko nije znao da sam praktički bio otet..

- Eto, završio je Žarko, nakon što smo ga uhvatili u čamcu, drugi dan sam ga odveo tastu u Zagorje jer je tamo bio najsigurniji. Nakon nepunih mjesec dana osvanuo je opet kod mene doma i rekao: - Žarko, meni ovako nema života, molim te odvedi me k svojima, ja ovdje pripadam i želim se skupa s vama boriti do kraja. Nakon obavljenih razgovora u komandi HV, donijeli su rješenje da se Stevo prima u 137 brigadu u minobacačku bateriju. Tamo je ostao do kraja rata, bio dva puta lakše ranjen.
Tijekom rata kuća mu je minirana, a nakon rata sa ženom se odselio negdje u Gorski Kotar. Čuli smo se telefonom više puta, ali se više nikad nismo vidjeli. Ostala mi je samo u sjećanju tetovaža dvoglavog orla na njegovoj lijevoj podlaktici.