Prošle su 4 godine, ljeto je 1995 godine. Rat je bio završen ali Hrvatski teritorij još nije bio slobodan do kraja. Negdje sredinom srpnja, Žarko i Ljubica su odlazili na kupanje na Koranu, tamo na Foginovo kupalište. Obožavali su prolaziti ispod koranskog slapa s jedne strane na drugu.
Tog ljeta su vladale neobično jake vrućine. Za more još nije bilo novaca a Korana je poslužila kao idealna i besplatna prilika za osvježenje. Kako je neprijatelj držao granicu na Koranskom mostu na Turnju, komunikacija je tu bila potpuno prekinuta.
Put prema Plitvicama bio je gotovo onemogućen. Jedini put prema moru bio je Lujzijanskom cestom od Karlovca prema Rijeci. Promet je bio dosta gust, jer je veza sa Splitom bila jedino Jadranskom magistralom.
Jednog petka tog ljeta, dok su se Žarko i Ljubica odmarali poslije ručka pod krošnjom velike vrbe ispred zgrade. Zaustavio se automobil Riječkih registarskih oznaka.
U automobilu su se nalazili jedan stariji muškarac i srednjovječna žena.
Žena je ostala sjediti u automobilu, a muškarac je izašao i prišao vrtnom stolu.
Isprva Žarko nije prepoznao došljaka, nekako je bio mu poznat ali se nije odmah sjetio odakle ga zna.
Onda mu je kroz glavu prostrujalo saznanje. Pred njim je stajao Svetozarov otac. Nije ga prepoznao jer je smršavio i pustio gustu sijedu bradu. Muškarac je prvi progovorio: "Oprostite, nebih hteo da vas smetam, verovatno znate ko sam i odakle dolazim". Žarko je ustao i rukovao se sa njime. "Pozovite gospođu, iz automobila neka nam se pridruži".
Ljubica je prišla automobilu i pozvala ženu da dođe u sjenu kd stola.
Muškarac i žena su sjeli k stolu i ispričali svoju priču: "Verovatno znate sve što se desilo, nama je neprijatno i verovatno nas mrzite i krivite za sve strahote koje su se desile. Moja žena i ja smo isto kao i vi i ovi ostali ljudi na obe strane najmanje krivi za ove ratne strahote." "Znam, rekao je Žarko međutim neznam dali vam je poznata situacija u kojoj smo se ja i vaš sin Svetozar razišli? Nakon svega što smo prošli, nakon tolikih druženja on me je nazvao ustašom".
"Znam sve, sve kako je bilo, tačno što se desilo, Sveto mi je to sve ispričao. Posebno je naglasio kako je morao postupiti na onom stražarskom mestu, jer mu je to tačno bilo tako naređeno. Naime, njegovi starešine su znale da se druži sa vama i to im nije odgovaralo. Tog dana su znali za vaš dolazak kod žice i iskonstruisali su celu scenu. Dok je Svetozar vama izrekao one grozne reči
Odbi, bre ustašo, jedan vojnik u rovu sakriven od vašeg pogleda, nabio mu je cev od mašinske puške u rebra. Bio je spreman da ga ubije na licu mesta ako ne postupi tako. Verovatno bi vi lično bili krivi za njegovo ubistvo"
"Što se poslije desilo sa Svetozarom?" upitao je Žarko. "Pobegao je iz Karlovca najpre u Zagreb i sakrivao se neko vreme kod mog rođaka. Tada je nekom vezom stigao kući u Srbiju. Sakrivao se od svakodnevnih mobilizacija, ali su ga svejedno našli i mobilizovali.
Saznao sam da je odveden u Vukovar"
"Pa kako je on danas, ima li posljedice od rata, znam da u Vukovaru nije bilo lako?"
"Nažalost, poginuo je sredinom 10 meseca u tenku", izustio je njegov otac. U očima su mu zaiskrile suze. "Pisali smo vam još početkom 1992 godine"
Žarko i Ljubica nikad nisu dobili pisma. Poznato je da su mnoga pisma koja su dolazila iz Srbije uništavana prije isporuke.
"Žao nam je zbog vašeg sina, izustila je Ljubica".
"Moja supruga nije mogla izdržati bol za izgubljenim sinom, umrla je od tuge nakon 4 meseca".
Ovo je moja druga žena, oprostite, nisam je ni predstavio"