Pismo iz Srbije

Prošle su 4 godine, ljeto je 1995 godine. Rat je bio završen ali Hrvatski teritorij još nije bio slobodan do kraja. Negdje sredinom srpnja, Žarko i Ljubica su odlazili na kupanje na Koranu, tamo na Foginovo kupalište. Obožavali su prolaziti ispod koranskog slapa s jedne strane na drugu.
Tog ljeta su vladale neobično jake vrućine. Za more još nije bilo novaca a Korana je poslužila kao idealna i besplatna prilika za osvježenje. Kako je neprijatelj držao granicu na Koranskom mostu na Turnju, komunikacija je tu bila potpuno prekinuta.
Put prema Plitvicama bio je gotovo onemogućen. Jedini put prema moru bio je Lujzijanskom cestom od Karlovca prema Rijeci. Promet je bio dosta gust, jer je veza sa Splitom bila jedino Jadranskom magistralom.
Jednog petka tog ljeta, dok su se Žarko i Ljubica odmarali poslije ručka pod krošnjom velike vrbe ispred zgrade. Zaustavio se automobil Riječkih registarskih oznaka.
U automobilu su se nalazili jedan stariji muškarac i srednjovječna žena.

Žena je ostala sjediti u automobilu, a muškarac je izašao i prišao vrtnom stolu.
Isprva Žarko nije prepoznao došljaka, nekako je bio mu poznat ali se nije odmah sjetio odakle ga zna.

Onda mu je kroz glavu prostrujalo saznanje. Pred njim je stajao Svetozarov otac. Nije ga prepoznao jer je smršavio i pustio gustu sijedu bradu. Muškarac je prvi progovorio: "Oprostite, nebih hteo da vas smetam, verovatno znate ko sam i odakle dolazim". Žarko je ustao i rukovao se sa njime. "Pozovite gospođu, iz automobila neka nam se pridruži".
Ljubica je prišla automobilu i pozvala ženu da dođe u sjenu kd stola.
Muškarac i žena su sjeli k stolu i ispričali svoju priču: "Verovatno znate sve što se desilo, nama je neprijatno i verovatno nas mrzite i krivite za sve strahote koje su se desile. Moja žena i ja smo isto kao i vi i ovi ostali ljudi na obe strane najmanje krivi za ove ratne strahote." "Znam, rekao je Žarko međutim  neznam dali vam je poznata situacija u kojoj smo se ja i vaš sin Svetozar razišli? Nakon svega što smo prošli, nakon tolikih druženja on me je nazvao ustašom".
"Znam sve, sve kako je bilo, tačno što se desilo, Sveto mi je to sve ispričao. Posebno je naglasio kako je morao  postupiti na onom stražarskom mestu, jer mu je to tačno bilo tako naređeno. Naime, njegovi starešine su znale da se druži sa vama i to im nije odgovaralo. Tog dana su znali za vaš dolazak kod žice i iskonstruisali su celu scenu. Dok je Svetozar vama izrekao one grozne reči Odbi, bre ustašo, jedan vojnik u rovu sakriven od vašeg pogleda, nabio mu je cev od mašinske puške u rebra. Bio je spreman da ga ubije na licu mesta ako ne postupi tako. Verovatno bi vi lično bili krivi za njegovo ubistvo"
"Što se poslije desilo sa Svetozarom?" upitao je Žarko. "Pobegao je iz Karlovca najpre u Zagreb i sakrivao se neko vreme kod mog rođaka. Tada je nekom vezom stigao kući u Srbiju. Sakrivao se od svakodnevnih mobilizacija, ali su ga svejedno našli i mobilizovali.

Saznao sam da je odveden u Vukovar"
"Pa kako je on danas, ima li posljedice od rata, znam da u Vukovaru nije bilo lako?"
"Nažalost, poginuo je sredinom 10 meseca u tenku", izustio je njegov otac. U očima su mu zaiskrile suze. "Pisali smo vam još početkom 1992 godine"
Žarko i Ljubica nikad nisu dobili pisma. Poznato je da su mnoga pisma koja su dolazila iz Srbije uništavana prije isporuke.
"Žao nam je zbog vašeg sina, izustila je Ljubica".
"Moja supruga nije mogla izdržati bol za izgubljenim sinom, umrla je od tuge nakon 4 meseca".
Ovo je moja druga žena, oprostite, nisam je ni predstavio"

Prijateljstvo

Dolaskom Svetozara kući u Srbiju na odsustvo, puno su razgovarali o armiji, o stanju u JNA, o ljudima koji ih okružuju. Tako su došli i na temu o njegovom susretu sa Žarkom i Jurom. Svetozar je ispričao kako su ih nepoznati ljudi lijepo počastili u njihovoj kući, čak im je Žarko poklonio litru prave zagorske rakije. Svetozarov otac je malo sumnjičavo gledao na to jer je u Srbiji vladalo uvjerenje kako Hrvati baš ne obožavaju vojnike JNA, pa im je taj susret bio onako drag.
Zato je Svetozarov otac zaželio upoznati Karlovčane kad ionako ide kroz Karlovac.

Dogovorili su da će se naći u Karlovcu prvom prilikom.

Prošlo je nekoliko dana. Svetozar se vratio u Karlovac. Često su se susretali Žarko, Jura i Svetozar, čak su išli skupa na ribičiju nedjeljom kad bi Svetozar imao slobodan izlaz. On im je postao pravi prijatelj, i često je dolazio k njima doma. Pozivali su ga na ručak u nedjelju, zajedno su se kupali na Korani kod slapa. Razgovarali su o svemu i svačemu. Saznali su da je Svetozar profesor engleskog jezika, da ima mlađu sestru i roditelje. Završio je Filozofski fakultet u Nišu a rodom je iz Aleksinca.

Bio je kulturan, znao je komunicirati i imao mnogo tema za razgovor. Do kraja vojnog roka ima još 4 mjeseca, tako da će Novu Godinu dočekati sa svojima.
Došao je i taj dan kad je Svetozarov otac na povratku iz Trsta i Rijeke dovezao putnike u Karlovac, pa je nazvao Žarka i dogovorili su se da se nađu. Dogovorili su se da on parkira autobus na Kolodvoru, a Žarko će doći tamo da ga dočeka. Žarko je Branka (tako se zove Svetozarov otac) odveo kući na ručak.
Svetozar je javio da će doći popodne kad mu smjena završi.
Dugo u noć su sjedili vani ispod vrbe, pričali o svemu i svačemu. Branimir je zahvalio Žarku i Ljubici što su prihvatili Svetozara kao svoga, tim više što je mislio da Hrvati baš ne simpatiziraju vojnike pogotovo iz Srbije. Pozdravili su se kao stari poznanici i Branimir je nastavio put Zagreba i dalje prema Srbiji.

Virovitica-Karlovac-Karlobag

Ovaj "pravac", zamišljen od srpskih generala i onih koji su dobro poznatom crtom nastojali "prerezati" Hrvatsku na dva dijela. Ako pogledamo kartu Hrvatske, taj pravac bio je zamišljen kao

najširi dio teritorija, pa bi prema njihovoj zamisli Srbiji pripalo 3/4 teritorija
.Dobro su znali da zapadno od te crte nema srpskog stanovništva. Njihova se ideja zasniva na poznatoj teoriji "Načretanije" od srpskog akademika Garašanina Ilije koji je u svojem programu politike Srbije odbacio zajednicu Slavenskih naroda u Zajedničkoj državi. Tim memorandumom SANU iz 1996, svi srbi trebaju živjeti zajedno, odnosno u jednoj državi. To je početak ideje o stvaranju Velike Srbije.
Karlovačko područje je bilo idealno za takav plan, pošto je sam grad i njegova okolica okružen sa četiri rijeke, a same rijeke kao vodena zapreka je idealno mjesto za zaprečavanje prodora. U stvari, rijeka je prirodno iskopan rov koji odlično štiti od napada nekoga ili obranu od nekoga. Planom odsijecanja Karlovca od Hrvatske bio je zamišljen na način da se na rijeci Korani postave zapreke kako bi se onemogućila komunikacija prema Plitvicama i dalje prema moru. Istovremeno se onemogućava komunikacija prema Sisku, Topuskom, Vojniću i Petrovoj Gori koje su držali pobunjenici.

Žarko i njegova "banda" kako su ih u jedinici zvali, prema potrebi su se brzo prebacivali sa mjesta na mjesto. Njegov PAM su ugradili na TAM-ić kojeg su preuredili tako da kad je bila navučena cerada taj se kamion nije uopće razlikovao od stotine takovih kojih je bilo mnogo na cestama.Čak je na vratima kamiona i na ceradi bio veliki natpis "Juraj Cindrić Karlovac - Prijevoz za vlastite potrebe" Na njegovoj je karoseriji bio postavljen PAM koji je bio "injekcija" za Migove i ostale JNA zrakoplove. Najnoviji "dodatak" na "Tamiću" bio je jedan dalmatinac sa "Strelom-2". Na njegovoj "duši već su bila tri MIG-a, jedan skinut kod Duge Rese, drugi u Rečici a posljednji na Autocesti kod Zdenčine. Naime, Migovi su najčešće dolazili sa Željave (Bihać), a rjeđe iz Pule gdje je već početkom 10 mjeseca aerodrom zauzet.
Jedne nedjelje oko 3 sata popodne oglašena je zračna uzbuna za skoro cijelu sjeverozapadnu Hrvatsku.
Hrvatska PZO je tada imala skromne uređaje za praćenje i navođenje. Najveća pomoć bili su im radioamateri koji su na svojim kanalima objavljivali kretanje neprijateljskih zrakoplova.

Upravo se u to vrijeme javio jedan amater iz okolice Slunja: "- Pažnja Striče, ovdje "Lička medvjedica", primijetili smo tri sive ptice kako izlaze iz gnijezda"

- Hvala Medo, imat će svečani doček.. - Nebo 1, Nebo 1, čulo se u Žarkovoj Motoroli, pripreman, ptica  se očekuje za otprilike 5 minuta. - Pripremi i plinsku bocu. To je šifrirano značilo da se pripremi nišandžija na "Streli-2"  Naime, sve ove šifrirane poruke su bile od ranije poznate dogovorene. Tako je siva ptica bio neprijateljski "MIG", a gnijezdo je bio aerodrom Bihać. Nebo 1 bio je Žarkov PAM a Nebo 2 grupa drugog PAM-a koji se nalazio na obali Kupe u Rečici. Stric je bila komanda PZO stacionirana na Starom gradu Dubovac. Tu se nalazio i jedan stari radar kojeg su dobili kada je oslobođeni Radio relejni centri na Ivančici. Bio je od neobično velike koristi jer je glavni radar na Sljemenu bio raketiran i još nije bio popravljen.

Za otprilike 5 minuta najprije su začuli poznati zvuk mlaznog motora a onda su se iz brda pojavila i 3 MIG-a. Razdvojili su se krenuli u napad. Nisu mogli visoko letjeti a i nisu morali jer su znali da Hrvatska vojska baš nema neka sredstva za gađanje aviona u letu. Ali ovaj puta su se prevarili.

Jedan se MIG odvojio i raketama zrak-zemlja pogodio Koranski most sa hrvatske strane.
Kako bi "Strela-2" djelovala, takav avion treba gađati odostraga jer raketa iz Strele slijedi ispušne plinove iz njegovg motora na stražnjem dijelu.
Mig je izveo par akrobacija jer je primijetio napad, nestao iza brda. Nakon minute čula se strahovita eksplozija. Ostaci MIGA, završili su u rijeci Korani.
Dalmatinac je na "Streli" turpijom napravio prvu "recku".