Konačno je dolijao...

Kao što je ranije napisano, vaš autor bloga je dijete Karlovca. Rođen u selu dvadesetak km od Karlovca, grada na obali Kupe. Polazio je Ekonomsku školu na Rakovcu, kupao se na Foginovom kupalištu, zapravo, tamo se kod starog drvenog mosta preko Korane naučio i plivati u plićaku.Odlazi sa prijateljima u ribe na Kupu, čamcem nizvodno od Karlovca, na "ušće". To je predio gdje Korana utječe u Kupu. Tamo je Kupa kao i većinom nizinskog toka vrlo mirna.
Njezina zelenkasta voda vrlo je duboka, u njezinim dubinama "kraljevali" su ogromni somovi. Vaš autor se kao dijete sjeća jednog starijeg "brice" koji je imao radnju na Gazi, tamo kod birca "Kostanjac" koji još i danas postoji.

Konoba "Kostanjac" danas

Kostanjac je bio pojam nekada u doba šezdesetih za odlično dalmatinsko crno vino, ribu i ostale plodove mora. I danas kad prolazim pokraj "Kostanjca" širi se opojan miris ribe, liganja, vina i ostalih delicija. Nego da se vratim brijaču, somu i ulovu. Ulovljeni je som na Kupi u predjelu gdje Kupa ima naglizavoj a zove se Poloj. Stariji brijač je bio strastveni ribolovac. Ulovio je mnoge velike, manje i veće ribe ali tog ljetnog jutra ulov mu je bio rekordan.
Sjećam se kao dječak, a živio sam na Strugi, i upravo nam je taj Poloj bio rasadnik materijala za pravljenje "hokeka". Naime, takve smo palice koje smo mi samo takve zvali pravili iz vrbovog ili bazgovog drveta, pomoću kojih smo igrali hokej na zamrznutom kanalu u Strugi.

Ušće Korane u Kupu

Tog ljetnog predvečerja stari je brico biciklom preko polja odlazio je u Poloj gdje je imao zavezan čamac.
U očekivanju ulova, proveo je cijelu noć. Negdje ujutro, sjećam se oko 7 sati, vozio sam u kolicima salatu,cvijeće, povrće na gradsku tržnicu, popularni "plac" koji se tada nalazio u centru, tamo gdje se nalazi "spomenik kugi". Stariji kalovčani znaju gdje je to.
Upravo sam izlazio iz dvorišta, a "brico" je trčao koliko ga noge nose cestom od Poloja prema Gazi.
Vikao je nešto nerazgovjetno, bio sav izvan sebe. Vikao je nešto koliko se sjećam "ljudi, pomozite, zavezao sam ga za vrbu, neka mi netko pomogne"!!! Poznavao sam ga onako iz viđenja jer je uvijek navečer biciklom odlazio u ribe. Nisam shvatio o čemu on govori. U prvi mah sam pomislio kako mu se pomutilo u glavi. Nastavio sam put prema placu. Gotovo sam zaboravio na događaj. Navečer tog dana, poslali su me u Kostanjac po ribe i crno vino. Tamo na onom "trokutu" ispred Kostanjca bilo je okupljeno mnogo ljudi. Gurali su se i nešto komentirali. Uspio sam se progurati među njih. Na sredini je na zidu zgrade visio ogroman som.

Kapitalac

Kasnije je pisalo u "Karlovačkom tjedniku" da je som bio dugačak 230 cm a težak oko 100 kg. Kasnije je brico pričao kako je "ukrotio" ogromnog brkatog soma. Pošto je bio sam, nigdje nikog, soma je dobio na kedera. U stvari nije niti znao što ima na udici. Kad je osjetio da "vuče" kraj najlona je zavezao za veliku vrbovu granu, na taj način som nije imao "sape". Kako je on zatezao, grana se napinjala i otpuštala.
Brico je doveo još nekolicinu kolega koji su mu pomogli izvući mrcinu iz vode. Soma su utamanili veslima.
Kasnije su doveli jednog čovjeka sa "pentom" (vanbrodski manji motor). Tako su ga došlepali do mosta na Gazi i izvukli na suho.

Kao braća

Da se vratim na momenat dok su Žarko i Jura ostali u kvaru na Ilovcu. Iz "kampanjole"vojne policije izišla su dva vojnika vojne policije.  "- Momci, ima li kakovih problema? upitao je onaj visoki vojni policajac. - Ako možemo kako pomoći.  - "Krepao" nam kadet, odgovorio je Jura. - Nebi bilo nekih većih problema da nije ovako vruće, a u gepeku imamo velikog soma, pa nebi htjeli da se pokvari.

- Nema problema momci možemo vas odvesti kući ako ste u gradu. - Bilo bi lijepo momci, tu smo na Baniji pa, ako možemo s vama. - Nego, imamo i soma u gepeku ako može.
Utovarili smo ribetinu u "kampanjolu" i začas smo bili u Drežniku. Po izlasku iz vozila Žarko je rekao: - Oprostite momci, nismo se ni upoznali, ja sam Žarko a ovo je moj frend Jura. - Svetozar, promrmljao je onaj visoki, dok ime onog drugog nismo ni zapamtili. - Dobro momci, mi moramo u kasarnu, tamo kod autobusnog kolodvora jer nam smjena uskoro ističe. - Nema šanse, dečki, napravili ste nam uslugu, ajte na gemišt unutra kod mene, rekao je Žarko. - Ne bi smjeli, rekao je Svetozar ali ajde, možemo na par minuta. Tako su popili gemišt, Ljubica je narezala špeka i luka, tako da se to produžilo na cijeli sat.
Žarko je dao broj telefona doma (mobitela tada nije bilo). Pozdravili su se i rastali.

Prošlo je nekoliko mjeseci, Žarko i Jura su skoro i zaboravili vojnike i pomoć, dok jednog jutra u Žarkovoj kući nije zazvonio telefon. - Dobar dan, izvinite što smetam, ja sam Jovan, drug od Svetozara, ako se sjećate, povezli smo vašeg muža kad su imali kvar na automobilu. - Da znam sjetila sam se , odgovara Ljubica, ali Žarko je na poslu, vraća se u 10 navečer.
Uglavnom, Jovan je prenio poruku od Svetozara, koji je otišao na odsustvo. Zvao ga je i zamolio da nazove Žarka. Naime, Sveto se uskoro vraća sa odsustva. Njegov otac je vozač autobusa u "Lasti" u Beogradu, na međunarodnoj liniji. Žarko mu je pričao o vama, on se uskoro vraća preko Karlovca, pa bi vas želio upoznati.
- Dobro, odgovara Ljubica, razgovarati ću sa Žarkom, pa kad njegov otac dođe u Karlovac neka nas nazove na ovaj broj.
Ljubici je bilo malo čudno, zašto nepoznati čovjek želi doći njima u posjetu.