Ovaj Roman govori o prijeratnom,ratnom i poratnom vremenu u mojem gradu. Događaji i osobe su izmišljeni, ali stvarnost je autentična. Hvala svim mojim suborcima, prijateljima koji su se borili za ono što imamo danas. Mnogi od njih su za zdravlje ostavljeno u rovu nagrađeni gubitkom posla i građanskih prava. Svima koji su pali za slobodu domovine vječna slava i hvala im.
5. stu 2012.
Kako je počeo rat u mom gradu?
Ako se vratimo 20-ak godina unatrag, Karlovac je poput mnogih gradova bio na metineprijateljskog topništva. Predgrađe Drežnik, na granici sa Banijom gotovo je tih listopadskih dana
1991 godine bio izložen neprijateljskoj vatri. Stanovništvo te male ulice imalo je sklonište u
podrumu zgrade u koji se moglo skloniti pedesetak ljudi u 3 prostorije. Prostore su uredili i
pripremili po naputku Civilne zaštite još krajem ljeta, izvadili su nepotrebne stare stvari, napravili
krevete, uredili stolove i klupe. Žarko je bio aktivist Civilne zaštite i prednjačio je u akcijama
priprema za obranu grada. Radio je uglavnom u popodnenim smjenama u Krašu, koji mu je bio
preko puta Kupe, niti 100 m do tvornice. Ali tada još nije bio sagrađen most koji danas postoji tu
točnoo preko puta njegove zgrade na desnu obalu Kupe pokraj tvornice Kraš. Biciklom bi išao na
Banijski most, preko Korza pa prema Dubovcu.
Ovih ratnih dana često je i čamcem prelazio preko Kupe, gdje ga je Jura prevezao prijeko a onda se
vratio na lijevu obalu, privezao čamac i otišao kući.
Nikad se nije znalo kad će mu završiti smjena jer su se strojevi koji su bili dosta stari kvarili, a
šivači cipela su ga stalno zvali na intervenciju. Kad je žarko trebao kući, poslao je po susjedu
poruku da Jura dođe po njega na drugu stranu Kupe.
U Krašu je bilo dosta radnika srpske nacionalnosti, kao općenitio u većini karlovačkih poduzeća.
Sjećao se Žarko jednog servisera šivačih strojeva, nije znao njegovo ime njega su jednostavno svi
zvali "Stevo". Bio je to povučen čovjek, nije mnogo pričao, bio je marljiv i svoj je posao radio kako
treba. Tih dana su srpski radnici kao i ostalo stanovništvo bi
li izloženi progonima, lažnim optužbama, općenito, bili su progonjeni bez obzira dali su imali nešto
s time ili nisu. Pošto su Žarko i Stevo bili uglavnom u istoj smjeni, jednog dana ga je u restoranu
Stevo zaustavio i pitao ga dali se mogu negdje naći da porazgovaraju.
Žarku je bilo neugodno, jer nije znao što on smjera?.
Tko zna, možda on ni nema čiste i poštene namjere?. Ipak, dogovorili su se da se drugi dan nađu na
starom gradu Dubovcu, jer je Stevo stanovao pokraj groblja na Dubovcu.
Našli su se pokraj stare utvrde na vrhu brda. Sjeli su u travu gdje ih nitko nije mogao prisluškivati.
- Znaš Žarko, meni je jako neugodno što sam te pozvao ovamo, možda se ti i plašiš.
- Reci Stevo, što te muči, dali ti ja mogu na neki način pomoći? U tome je i moj problem.
Vjerojatno znaš da sam ja pravoslavac (srpska nacionalnost, op. Aut.). Neznam dali ti je poznato, da
mi prijete, meni mojoj ženi i djeci. Žena mi je katolkinja, a i ona se plaši. Dobivam prijetnje da se
odselim iz Karlovca u Kordun odakle sam rodom. Nisam se dosada nikome potužio, jer baš ne
vjerujem ljudima. Tebe znam godinama i osjećam da si pošten čovjek. Ja se nikada nisam bavio
politikom, nemam nikakve veze s ovim što se dešava.
- Stevo, ja te poznajem od dana kako si došao u Kraš, znam da si pošten radnik. Međutim, neznam
kako da ti pomognem. Možda bi time navukao bijes ljudi ako nakanim da ti pomognem.
Međutim, mogu ti pomoći na načim da se odseliš privremeno u Zagorje kod moje punice.
Tamo te nitko ne poznaje a i ljudi imaju drugačiji odnos sa osobama druge vjere i nacionalnosti.
Žena ti može ostati u Karlovcu, ona radi i vjerojatno njih neće nitko dirati kad vide da si se ti
odselio. Ti razgovaraj doma sa svojima pa mi reci da ja mogu pripremiti sve za selidbu.
Spustili su se stazom prema groblju, u "Mirnom Kutu" popili po "Karlovačku", i razišli su se kod
kina "Luxor".
Pretplati se na:
Objavi komentare (Atom)
Nema komentara:
Objavi komentar