Poznata je činjenica da je do domovinskog rata u gradu Karlovcu bilo čak oko 36% Srpskog stanovništva. Javne službe (policija čak 78% Srba, JNA 88% aktivnog sastava, komunalne službe i rukovodstvo najvećih tvornica i ustanova )držali su Srbi. Tada nije bilo čudno što se početkom rata u Hrvatskoj, Karlovac našao na udaru neprijatelja. Sa izlikom kako su Srbi "ugroženi", kako im se prijeti i još niz poznatih njihovih "argumenata" za pobunu. U stvari, na prvim višestranačkim izborima, 94% Hrvata odlučilo se za svoju državu. Srbi tada uviđaju da im njihove povlaštene pozicije propadaju, da ako hoće nastaviti živjeti u Hrvatskoj morati će nešto i raditi.Prije toga, ako si bio hrvatske nacionalnosti, u JNA si eventualno mogao dogurati do Kapetanskog čina, liječnici Hrvati bili su za specijalizaciju u drugom planu, na mjesto direktora velikih poduzeća, Hrvat nije imao šanse doći. Sve je to iritiralo hrvatsko društvo godinama, nakupilo se gnjeva pa i mržnje, tim više što se se Srbi bahato ponašali jer su znali da im nitko ništa ne može.
Njihove prozirne namjere za "ugroženošću" prozrele su Hrvatske vlasti. Istina, bilo je i euforije pa su se rušile srpske kuće po Karlovcu i okolici.
Samim okupiranjem Karlovca, i su na zidovima nekih ulica bilo je napisano velikim ćiriličnim slovima "OVO JE KORDUNOVAC" Hrvatski su preko toga napisi bili ovakovi: "Karlovac nikad neće postati Kordunovac"
Nakon Oluje i oslobođenjem Karlovca, svi ti natpisi bili su prepravljeni, koji su sada glasili ovako:
"Karlovac više neće biti Kordunovac"
Karlovac je tijekom rata branilo oko 400 vojnika, možda više manje, ipak pet punih godina mnogi su stradali ili na položajima oko grada ili u samom gradu.
