Hrvatska vojska nadmudrila generala Mladića

Negdje na dalmatinskom ratištu (okolica Skradina) 113 Šibenska brigada držala je položaje na komunikaciji Skradin-Šibenik. Četnici, pod zapovjedništvom zloglasnog manijaka, generala Mladića (tada major), provocirali su snajperskom vatrom i teškim mitraljezima na hrvatske položaje.

U 113 brigadi bila su i trojica Karlovačkih boraca. Jedan je bio obučen za rad na Armbrustu (protutenkovski raketni bacač Engleske proizvodnje). To je 1991 bio jedini  na tom području, ali nije tada bilo osobe koja bi mogla sigurno rukovati s njime.

Zapovjedništvo ZNG donijelo je odluku da se pokuša sa pregovorima sa Mladićem, jer su naši položaji bili slabiji u ljudstvu a pogotovo po naoružanju. Četnici su imali ukopano 6 tenkova M84 koji su neprekidno demonstrirali silu okrećući svoje kupole na naše položaje.

Armbrust

Dogovoren je sastanak sa Zpovjednikom 113 brigade sa jedne i majorom Mladićem sa druge strane.

Dogovor nije bio postignut u prvom pokušaju. Netko se iz Karlovačke ekipe dosjetio slijedećega.
Prilikom dolaska pregovaratelja Mladića su pratili naoružani četnici a naše pregovarače samo par boraca. Tada je pala ideja. Na putu kojim su dolazili četnici i njihovi pregovarači bilo je nekoliko kuća i borova šuma sa debelim stablima. Armbrust je uzeo na rame jedan borac  pokazao se tako da ga četnici jasno mogu vidjeti. Čim su oni zamaknuli iza kuće, isti Armbrust je prešao na rame drugog borca sasvim drugačije odjevenog.

Raketni protuoklopni bacač Armbrust

Tako je Armbrust mijenjao vlasnike svakih nekoliko sekundi. Mladić je to dobro uočio i nije pitao ništa. Dogovor o povlačenju je ipak postignut. na kraju je Mladić pitao našeg zapovjednika.
"Jeli bre, bogati, vi ustaše kukate kako ste slabije naoružani od nas. Ja mislim naprotiv, dvadesetak Armbrusta baš i nije slabo naoružanje."

Povijest nastanka Karlovca

Karlovac je relativno mladi grad kojem se zna točan datum nastanka - 13. srpnja 1579. godina. Osnovan je kao tvrđava poradi zaštite od turskih osvajanja, u ravnici na utoku Korane u Kupu, podno stare gradine Dubovac. Ime je dobio po osnivaču, austrijskom nadvojvodi Karlu. Građen je po zamisli idealnog renesansnog grada u obliku šesterokrake zvijezde sa središnjim trgom i ulicama koje se sijeku pod pravim kutom.

Od osnivanja do 1693. godine grad Karlovac bio je pod vojnom upravom, a tek tada dobija ograničenu samoupravu. Slobodnim kraljevskim gradom postaje 1776. godine.

Tijekom 18. i 19. stoljeća, ponajviše zahvaljujući procvatu trgovine i lađarstva Kupom, Karlovac je slovio za jedan od najbogatijih i najrazvijenijih hrvatskih gradova. O tome svjedoči i podatak kako su početkom 19. stoljeća upravo Karlovčani plaćali najveći porez od svih hrvatskih gradova.

Karlovac je od davnina poznat kao trgovački grad. Razvoj trgovine omogućio je povoljan prometni i geografski položaj, ali i potreba, budući da je grad u biti bio velika vojarna tadašnje Vojne Krajine.

Pravi razvoj gospodarstva slijedi osnivanjem nove Jugoslavije, nakon 2. svjetskog rata, kada se u gradu i okolici osnivaju brojne tvornice i industrijska postrojenja. Najvažnije su svakako "Karlovačka industrija mlijeka"(KIM), "Tvornica obuće Josip Kraš", "Žitoproizvod", te stara i slavna "Karlovačka pivovara".
Neki povijesničari, filozofi, a i obični ljudi idu toliko daleko da tvrde kako je Karlovac i njegov položaj, utvrde, tlocrt i raspored bio podložan razno raznim mističnim i okultnim pojavama.

U karti ''rođenja'' Karlovca naglašen je vodeni element i okultne kuće, pa iako se ''na prvi pogled'' (ASC grada) čini da je grad sagrađen za obranu od Turaka ( Mars, vladar X.polja, u Lavu na ASC-u opozicija Uran u VII.polju), neki izvori govore da je Karlovac zapravo pomno građen za tajne magijske obrede (vladar ASC-a Sunce odlazi u XII. polje, konjukcija Neptun /nevidljivo/, a njegov dispozitor u Škorpiona /magija/ konjukcija Jupiter /kult,religija/). Sami Zrinski i Frankopani, koji su obitavali u dvorcima na području Karlovca, bili su pripadnici masonskih loža. Kako se voda smatra najjačim medijem i ''pamti'' sve ono što se s vremenom zagubi i nestane (Sunce separaciona konjukcija Neptun), ljudi iz Karlovca nesvjesno osjećaju taj utjecaj vode, prije svega oni sa istaknutim vodenim elementom u vlastitoj karti. Zanimljiva je statistika da od svih gradova na području Hrvatske, najviše malignih oboljenja je upravo u Karlovcu i to izraženo. Nagađa se zbog ''zračenja'' vode na kojoj leži.
Ili još dublje u mračne i mnogima nerazumljive tajne Sunca, Mjeseca i ostalih planeta.
Iz Literature D. Simovića "Magija Literature" navodi se slijedeće:

Gradina Dubovac

Radjanju vecine evropskih gradova kumuju mastovite legende. No i masta zataji, a legenda se pretvara u suhi povjesni podatak kada rodjenje odredjenog grada treba iskljucivo pripisati surovoj igri boga Marsa, Jupiterovog krvozednog sina.

Kao tvorevina boga Marsa,Karlovac je u casu svog postanka bio lisen svake mastovitosti koja bi mogla njegovo rodjenje pretvoriti u bajku ili legendu. Na ovu konstataciju ja tvrdim sasvim suprotno.
Karlovac je ne samo uz veliku mastu rodjen, vec po tocnoj koncepciji Velikog Mestra, ako hocete Maga, Templara,ili jednog od Vitezova kralja Artura u redovima tadasnje crkve.
Izgradnja tvrdjave na uscu cetiriju rijeka koje su bile dio obrambenog sustava, 13. srpnja 1579. zapocinje izgradnja rijetko ostvarenog remek - dijela kasne renesansne urbanisticke izgradnje "idealnoga grada".
Tako je u Evropi izgradjen izuzetan grad renesansnog stila. U to vrijeme trebalo je zaustaviti Golijata, veliku vojnu silu, Osmanlijsko carstvo, a zatim stvoriti blagostanje na tim prostorima. Karlovac je gradjen u znaku trojstva.Sve se moralo desiti i biti u znaku svetog kriza.
"U ime Oca i Sina i Duha Svetoga", a potom blagostanje stvoriti kroz Rajski vrt.

Rajski vrt po Babilonskoj predaji optjecu cetiri rijeke koje je srednji vijek nacinio simbolom Evandjelja. Te cetiri rijeke u nasem slucaju su Kupa, Korana, Mreznica i Dobra.

"Broj cetiri odrazava prosvijetljenog covjeka, Bogoco- vjeka, koji povezuje nebeske i zemaljske energije, te nebeske i zemaljske kreacije. Cetiri je temelj, ravnoteza".
 Bog se pojavljuje u mnogim rijecnim prizorima. Ivan Krstitelj krsti u Jordanu.

Za pocetak muslimanske ere uzet je prvi dan muharema, tadasnje arapske mjesecne godine. Tj. petak 16.07.622. sto je vazan dogadjaj u pocetnom razvoju Islama. Datum je u znaku broja sest, znaci heksagrama. Kako se isto istim treba ponistiti, u nasem slucaju Otac je David, njegov Sin Solomon, njihovi su simboli Davidova zvijezda ili Solomonov pecat u znaku broja sest i heksagrama.

"Broj sest njen simbol heksagram, predstavlja i obiteljsku harmoniju, toplinu ognjista, utociste, sigurnost u domu i drustvu, ali nas ujedno podsjeca i na opasnosti u Tajnim Ucenjima, na prolaznost svih stvari".(2*)
Prema legendi David je pobijedio Golijata, ucinio Jerusalem glavnim gradom, organizirao stalnu vojsku i prosirio granice drzava.

Sto znaci da se Karlovac morao izgraditi u obliku sesterokrake zvijezde, zato je datum utemeljenja u znaku broja sest, 13. srpnja 1579. godine. U vrijeme najmanje vodostaje u vodenom znaku Raka, bistrih gorskih rijeka.

Uostalom i osnovna zamisao Pitagorinog ucenja je da se Tajna Univerzuma jedino moze dokuciti preko brojeva i formi.
Prvi naziv KARLSTADT vibrira u znaku broja 2. Takodjer KARLOVAC po Pitagorejskom i Hebrejskom sustavu u znaku broja 2. sto je izuzetno rijedak slucaj da se to moze poklopiti za jedan naziv mjesta.

U nasem slucaju dvojka u Ezoteriji se predstavlja kao dvostruka kruznica, spoj zemaljske i duhovne energije, tj. materijalnog i duhovnog. "Dva kruga sto se uzajamno prozimaju, zadiru jedan u drugi, tako da tvore ravnotezu izmedju materijalnog i duhovnog svijeta. Broj dva je simbol Magije, Tajnog Ucenja i Okultizma." 
U ovom slucaju dvostruka kruznica predstavlja moju Petu rijeku, imaginarnu Petu rijeku sto je ujedno rodjenje, zivot, starost i smrt. Peta rijeka se produzuje u beskonacno,i u spirali uzdize ka duhovnim visim sferama ili pak silazi, da bi se u trenutku materijalizirala u zivot.
Heksagram predstavlja jedinstvo mikrokozmosa i makrokozmosa. Njihov spoj simbolizuje postizanje savrsenstva, jedinstvo covjeka i univerzuma. Sve cetiri Karlovacke rijeke zajedno vibriraju u zelenoj boji,takodjer i grad Karlovac vibrira u zelenoj boji i nije slucajno da je Karlovac jedan od gradova sa mnogo parkova i zelenih povrsina.
Usca cetiriju rijeka prikazane su unutar dvostruke kruznice, takodjer i sestorokraka zvijezda,
bedemi tvrdjave grada Karlovca. 
Sve sto dusa treba da pruzi putem novog misterijanstva, to je povezano sa predstavama o okruglom stolu kralja Artura.
Mnogim je tajnama okruzen Sveti Gral, tako i misterij Golgote morao se ovdje ponoviti. Cetiri jahaca Apokalipse upravo malaksavaju na obalama cetiriju rijeka, kao temeljem ravnoteze, gdje dolazi do izrazaja sva stradanja i pobjede duse razuma,nadovezuje se na price o Svetom Gralu simbolu spiritualnog i inicijacijskog krscanskog ideala.
Cetiri jahaca Apokalipse su protutnjala ovim prostorima, medjutim Dvanaest vitezova kralja Artura uspjela su stisati i staviti na red i pod kontrolu ovu cetvoricu jahaca. Dvanaest vitezova Okruglog stola kralja Artura su dvanaest zvjezdica na zastavi buduce Evrope koja upravo treba niknuti sa ovog prostora brdovitog Balkana.

Franjevački samostan

U tome se i ogleda znacaj Karlovca i svega onog sto se zbivalo na ovim prostorima.
Karlovac krije tajne. Ja sam samo uzgred napomenuo nesto od onoga sto smo duzni otkrivati i istrazivati, sto je do nedavno bilo prikriveno velom tajni.
Carobnost okolisa cetiriju rijeka asociraju na Davida kako svira harfu u pastoralnom okolisu cuvajuci ovce, podsjecajuci na Orfeja koji je ocaravao glazbom divlje
zvijeri. Boja i glazba, zajedno djeluju na regeneriranje tijela i ove vjestine bile su koristene u svetim hramovima Egipta i Grcke. Mudrost upotrebe boje, brojeva i glazbe su zajedno formirali dio ucenja Misterija.. Kroz ekstazu,osmisljavanjem simbola gradio sam ovu pricu u koju mozete, ali i ne morate povjerovati.

Gaza vs Banije

Gazu od Banije u Karlovcu dijeli samo rijeka Kupa. Kupa je ljeti toliko niska da se na nekim mjestima može pregaziti. Međutim, kad dođu kiše u Gorskom Kotaru i Sloveniji, onda se korito Kupe toliko napuni da se mutne vode valjaju tik nešto ispod mosta na Baniji. Posljednja velika poplava zbila se u 10 mjesecu 1964.
tada Karlovac nije imao nikakve obrambene nasipe protiv poplave.
Gotovo cijeli grad bio je pod debelim slojem vode. Na Gazi i u Strugi moglo se proći jedino u čamcima..
No, Obale Kupe sa Banijske i Gažanske strane bile su atraktivnije po poznatim Ivanjskim krijesovima.
Tog dana, 24 lipnja svake godine na dan Sv. Ivana ili Ivanje kako se to o domaće naziva, svaka obala je nastojala je da bude bolja po zapaljenom krijesu. Krijesovi su se slagali danima prije. U osnovi je to bio visoki drveni jarbol obložen sa strane sa slamom, grmljem i debljim drvima. Drva su bila problem. Mi klinci smo cijele godine uz obale Kupe sakupljajući granje i drvlje koje je Kupa naplavila tijekom godine.
Slama s sakupljala sa polja za vrijeme žetve.

Tradicionalni Ivanjski krijesovi

Na dan Ivanja, navečer uz obadvije obale sakupilo se mnoštvo ljudi, navijajući, pjevajući, vičući. Došlo je povremeno i do obračuna šakama, čemu je uglavnom kumovao alkohol kojeg je sa obje strane bilo u izobilju.. Taj običaj krijesa prerastao je u tradiciju,tako da je danas tradicija međunarodnog karaktera.
Više o tome pročitajte OVDJE:

Bilderi sa Korane!

Davne šezdesete godine prošlog stoljeća bile su mi najljepše u životu. Život školarca koji jedva čeka da završi školska godina. Tada, mozak na pašu, i udri brigu na veselje. Kina su u to doba bila popularna, jer TV prijemnika nije baš bilo mnogo. Kino Edison u Karlovcu je baš tih dana dobio Cinemascope veliki ekran te stereo ozvučenje. Teško se bilo na to naviknuti. Najjeftinije karte su bile one u prvih 5 redova ispred platna.
Pošto je to bila udaljenost kojih 5 metara, a platno široko više od 8 metara, lako je pogoditi kako se to gledalo. Poslije projekcije boljelo nas u vratu od pokreta s jedne na drugu stranu dok se čitao tekst prijevoda. Westerni i kriminalistički filmovi sa mnogo pucnjave koji su dolazili čas sa jedne čas sa druge strane ekrana, ispočetka su zbunjivali, ali na to smo se navikli.

Poznata kupola na krovu kina Edison

Bilo je to doba povijesnih spektakala kao Ben Hur, Kolos sa Rodosa, te popularnih "spagetti" westerna iz talijanske filmske kuhinje sa popularnim Terence Hillom i Budom Spencerom, te Westerni kao što su bili Winnetou I i Winnetou II, Blago u srebrnom jezeru,

Lex Barker i Pierre Brice u filmu Winnetou

Old Shatterhand i Old Shurehand, samo su najpoznatiji filmovi toga doba. Na najavu tih filmova, karte su se kupovale danima unaprijed. Čekalo se u redovima, dnevno se bile ponekad i 3 projekcije.

Pierre Brice kao Winnetou

Da bi mi klinci mogli vidjeti te filmove trebalo je imati novaca.
Jedna od mogućnost zarade bila je vađenje šljunka sa dna Korane. To se radilo sa velikim širokim čamcima, a jedini alat bila je jedna šiljata okrugla "lopata", koja se uranjala u dno Korane. Lonac lopate bio je sa rupicama kroz koje je istjecala voda. Za jedan m3 šljunka trebalo je zagrabiti i preko stotinu puta. Držak "lonca" bio je dugačak oko 4 metra. Dubina za vađenje bila je najoptimalnija oko 2 metra. tako se najlakše sadržaj šljunka istresao na dno čamca. Čamac je obično mogao primiti oko 2 - 3 m3 šljunka. Trebalo je paziti da se ne zagrabi mulj sa dna jer onda taj sadržaj nije bio dobar.

Ušće Korane u Kupu

Šljunak je trebalo rasporediti u čamac tako da bude ravnomjerno posložen kako se nebi potopio.
Međutim, često smo mi iz nedostatka iskustva to propustili pa se prilikom guranjem čamca do obale, čamac zanjihao i otišlo je sve na dno.
Posao od 2 do 3 sata ostao je uzaludan. Neznam više koliko je to bilo novca po jednom čamcu, ali se sjećam da se za to moglo otići u kino za 2 osobe i pojesti dobre baklave kod Piršića (to je tamo na dnu Korza preko puta Zorin Doma). ...nekad bilo, neznam dali još se ta slastičarna tamo nalazi.
Naravno, mlade generacije danas nemogu niti sanjati da je to bilo tako. Vjerojatno mi mladi čitatelji neće ni povjerovati, stariji moje generacije će se toga prisjetiti.

Put lubenica

Šezdesetih godina prošlog stoljeća, bio sam učenik jedne srednje škole u Karlovcu. Ljeto se provodilo na Korani na kupanju, na Foginovom kupalištu, podno slapa kod Hotela Korana, ili na ušću Korane u Kupu.

Vremena je bilo na pretek, novaca niotkuda. Mogućnost zarade skoro nikakva barem za nas koji smo molili Boga da posla niti ne nađemo. Na prostoru tadašnjeg "placa" u centru grada, tamo blizu tadašnje kasarne, pravoslavne i katoličke crkve prodavale su se lubenice. Da, prodavale za novac ali i za koje kakve trampe.
Tako su proizvođači lubenica najčešće dolazili iz Makedoniji ili Kosova. Bila su tu cijela brda lubenica i dinja koja su bile magnet za nas klince. Danju je bilo lako sačuvati lubenice od kradljivaca, ali noću je to bilo teže. Dok bi jedan bio mamac, druga tri su sa druge strane vrebala priliku da "popale" koju sočnu veliku lubenicu. Pošto su bile veoma velike, nažalost, moglo se u jednom "naletu" odnijeti samo jedna, pošto lubenica nema korijen za koji bi se mogla nositi.

Zrela lubenica

Ponekad je bilo uspjeha, ponekad baš i ne. Vlasnici su se organizirali i vrebali na nas. Uhvaćeni smo imali 2 opcije, zvati Miliciju (tadašnju) pa onda starci dobiju kaznu a mi porciju batina.
Međutim, dogovori sa vlasnicima u zamjenu za prijavu, cijeli dan na željezničkom kolodvoru iz vagona tovariti lubenice u kamione koji su prevozili ih na plac.
Nije to bila baš lagana opcija, jer su vrućine bile nesnosne, hlada odnikuda, a gazda je bio stalno prisutan da netko ne zbriše. No vlasnik nije bio tako tvrda srca. Za cijeli dan pretovara dobili smo po 2 bureka od njihovih "koljega" buregdžija kojih je u Karlovcu bilo napretek Uz to smo dobili i vodu za piće, koja se na suncu brzo zagrijala.Lubenice smo mogli jesti do mile volje. No ta kombinacija bila je ubitačna, tako da smo jedva u trku zbrisali do oblližnjeg grma. Kao nagrada, navečer smo dobili mogućnost da ponesemo kući lubenica koliko možemo nositi. Naravno, gazda nije bio baš glup. Znao je vrlo dobro da svaki od nas može ponijeti samo 2 lubenice, pod svaku ruku po jednu.

Lubenica u rastu

Kako sam stanovao u Strugi, do doma nije baš bilo blizu. Znojno tijelo, lubenice po desetak kila.
Više puta se desilo da mi se koja omakne pa se razbije u komadiće.Kao za inat, na par metara od kuće. Gazda je to predvidio, pa smo nadalje nosili samo jednu, ali onu najdeblju.

Legende iz "Šanca"

Karlovac je grad koji je nastao u 16 stoljeću. Zbog opasnosti od prodora Turaka u grad, stare gradske utvrde "šanci" sagrađeni su u obliku šesterokrake zvijezde sa pravilnim stranicama.

Šanci su zapravo bili iskopani kanali u kojima je bila voda koja je spriječavala da Turci naglo upadnu u grad.
Još i danas se sa starog grada Dubovca vidi raspored šanaca od kojih većine više niti nema. Vide se zapravo zasađeni drvoredi divljih kestena koji ljeti svojim zelenilom čine ukras grada.

Pogled sa utvrde Dubovac

Jedan od šanaca šezdesetih je godina preuređen u košarkaško igralište. Na njegovim kosinama napravljene s betonske tribine a dno je poslužilo kao igralište. Tamo nedaleko kima "Edison" bilo je tako poznato košarkaško igralište. na njemu su se odigravale košarkaške utakmice saveznog ranga tadašnje Jugoslavije.
Karlovački košarkaški klub Željezničar stajao je uz bok Lokomotivi, Olimpiji, Zadru. Utakmice s tada bile posjećene za danas nepojmljive pojave. Grad je u to vrijeme tada bio neprohodan. Čak niti obližnji autobusni kolodvor nije bio u funkciji zbog mase ljudi koji su se tu okupili.
Mi klinci, naravno nismo imali priliku "čitaj novaca" za legalan ulaz u igralište. zato je postojao drvored javora uz samo igralište koje je služilo kao "tribina".

Spiker na stadionu tada je bio popularni "Kimfa", kojeg su svi znali, ali malo od nas ga je poznavalo pod pravim imenom. On je onako malo kroz nos najavljivao igrače. Od urlanja publike, njegov glas se najčešće nije razumijevao.
Najčešće smo se mi klinci sa tih utakmica vraćali sa masnicama od pendreka tadašnje "milicije" koja nam je dala na znanje što misli o "švercanju" na drvo ili ogradu.

Konačno je dolijao...

Kao što je ranije napisano, vaš autor bloga je dijete Karlovca. Rođen u selu dvadesetak km od Karlovca, grada na obali Kupe. Polazio je Ekonomsku školu na Rakovcu, kupao se na Foginovom kupalištu, zapravo, tamo se kod starog drvenog mosta preko Korane naučio i plivati u plićaku.Odlazi sa prijateljima u ribe na Kupu, čamcem nizvodno od Karlovca, na "ušće". To je predio gdje Korana utječe u Kupu. Tamo je Kupa kao i većinom nizinskog toka vrlo mirna.
Njezina zelenkasta voda vrlo je duboka, u njezinim dubinama "kraljevali" su ogromni somovi. Vaš autor se kao dijete sjeća jednog starijeg "brice" koji je imao radnju na Gazi, tamo kod birca "Kostanjac" koji još i danas postoji.

Konoba "Kostanjac" danas

Kostanjac je bio pojam nekada u doba šezdesetih za odlično dalmatinsko crno vino, ribu i ostale plodove mora. I danas kad prolazim pokraj "Kostanjca" širi se opojan miris ribe, liganja, vina i ostalih delicija. Nego da se vratim brijaču, somu i ulovu. Ulovljeni je som na Kupi u predjelu gdje Kupa ima naglizavoj a zove se Poloj. Stariji brijač je bio strastveni ribolovac. Ulovio je mnoge velike, manje i veće ribe ali tog ljetnog jutra ulov mu je bio rekordan.
Sjećam se kao dječak, a živio sam na Strugi, i upravo nam je taj Poloj bio rasadnik materijala za pravljenje "hokeka". Naime, takve smo palice koje smo mi samo takve zvali pravili iz vrbovog ili bazgovog drveta, pomoću kojih smo igrali hokej na zamrznutom kanalu u Strugi.

Ušće Korane u Kupu

Tog ljetnog predvečerja stari je brico biciklom preko polja odlazio je u Poloj gdje je imao zavezan čamac.
U očekivanju ulova, proveo je cijelu noć. Negdje ujutro, sjećam se oko 7 sati, vozio sam u kolicima salatu,cvijeće, povrće na gradsku tržnicu, popularni "plac" koji se tada nalazio u centru, tamo gdje se nalazi "spomenik kugi". Stariji kalovčani znaju gdje je to.
Upravo sam izlazio iz dvorišta, a "brico" je trčao koliko ga noge nose cestom od Poloja prema Gazi.
Vikao je nešto nerazgovjetno, bio sav izvan sebe. Vikao je nešto koliko se sjećam "ljudi, pomozite, zavezao sam ga za vrbu, neka mi netko pomogne"!!! Poznavao sam ga onako iz viđenja jer je uvijek navečer biciklom odlazio u ribe. Nisam shvatio o čemu on govori. U prvi mah sam pomislio kako mu se pomutilo u glavi. Nastavio sam put prema placu. Gotovo sam zaboravio na događaj. Navečer tog dana, poslali su me u Kostanjac po ribe i crno vino. Tamo na onom "trokutu" ispred Kostanjca bilo je okupljeno mnogo ljudi. Gurali su se i nešto komentirali. Uspio sam se progurati među njih. Na sredini je na zidu zgrade visio ogroman som.

Kapitalac

Kasnije je pisalo u "Karlovačkom tjedniku" da je som bio dugačak 230 cm a težak oko 100 kg. Kasnije je brico pričao kako je "ukrotio" ogromnog brkatog soma. Pošto je bio sam, nigdje nikog, soma je dobio na kedera. U stvari nije niti znao što ima na udici. Kad je osjetio da "vuče" kraj najlona je zavezao za veliku vrbovu granu, na taj način som nije imao "sape". Kako je on zatezao, grana se napinjala i otpuštala.
Brico je doveo još nekolicinu kolega koji su mu pomogli izvući mrcinu iz vode. Soma su utamanili veslima.
Kasnije su doveli jednog čovjeka sa "pentom" (vanbrodski manji motor). Tako su ga došlepali do mosta na Gazi i izvukli na suho.

Pismo iz Srbije

Prošle su 4 godine, ljeto je 1995 godine. Rat je bio završen ali Hrvatski teritorij još nije bio slobodan do kraja. Negdje sredinom srpnja, Žarko i Ljubica su odlazili na kupanje na Koranu, tamo na Foginovo kupalište. Obožavali su prolaziti ispod koranskog slapa s jedne strane na drugu.
Tog ljeta su vladale neobično jake vrućine. Za more još nije bilo novaca a Korana je poslužila kao idealna i besplatna prilika za osvježenje. Kako je neprijatelj držao granicu na Koranskom mostu na Turnju, komunikacija je tu bila potpuno prekinuta.
Put prema Plitvicama bio je gotovo onemogućen. Jedini put prema moru bio je Lujzijanskom cestom od Karlovca prema Rijeci. Promet je bio dosta gust, jer je veza sa Splitom bila jedino Jadranskom magistralom.
Jednog petka tog ljeta, dok su se Žarko i Ljubica odmarali poslije ručka pod krošnjom velike vrbe ispred zgrade. Zaustavio se automobil Riječkih registarskih oznaka.
U automobilu su se nalazili jedan stariji muškarac i srednjovječna žena.

Žena je ostala sjediti u automobilu, a muškarac je izašao i prišao vrtnom stolu.
Isprva Žarko nije prepoznao došljaka, nekako je bio mu poznat ali se nije odmah sjetio odakle ga zna.

Onda mu je kroz glavu prostrujalo saznanje. Pred njim je stajao Svetozarov otac. Nije ga prepoznao jer je smršavio i pustio gustu sijedu bradu. Muškarac je prvi progovorio: "Oprostite, nebih hteo da vas smetam, verovatno znate ko sam i odakle dolazim". Žarko je ustao i rukovao se sa njime. "Pozovite gospođu, iz automobila neka nam se pridruži".
Ljubica je prišla automobilu i pozvala ženu da dođe u sjenu kd stola.
Muškarac i žena su sjeli k stolu i ispričali svoju priču: "Verovatno znate sve što se desilo, nama je neprijatno i verovatno nas mrzite i krivite za sve strahote koje su se desile. Moja žena i ja smo isto kao i vi i ovi ostali ljudi na obe strane najmanje krivi za ove ratne strahote." "Znam, rekao je Žarko međutim  neznam dali vam je poznata situacija u kojoj smo se ja i vaš sin Svetozar razišli? Nakon svega što smo prošli, nakon tolikih druženja on me je nazvao ustašom".
"Znam sve, sve kako je bilo, tačno što se desilo, Sveto mi je to sve ispričao. Posebno je naglasio kako je morao  postupiti na onom stražarskom mestu, jer mu je to tačno bilo tako naređeno. Naime, njegovi starešine su znale da se druži sa vama i to im nije odgovaralo. Tog dana su znali za vaš dolazak kod žice i iskonstruisali su celu scenu. Dok je Svetozar vama izrekao one grozne reči Odbi, bre ustašo, jedan vojnik u rovu sakriven od vašeg pogleda, nabio mu je cev od mašinske puške u rebra. Bio je spreman da ga ubije na licu mesta ako ne postupi tako. Verovatno bi vi lično bili krivi za njegovo ubistvo"
"Što se poslije desilo sa Svetozarom?" upitao je Žarko. "Pobegao je iz Karlovca najpre u Zagreb i sakrivao se neko vreme kod mog rođaka. Tada je nekom vezom stigao kući u Srbiju. Sakrivao se od svakodnevnih mobilizacija, ali su ga svejedno našli i mobilizovali.

Saznao sam da je odveden u Vukovar"
"Pa kako je on danas, ima li posljedice od rata, znam da u Vukovaru nije bilo lako?"
"Nažalost, poginuo je sredinom 10 meseca u tenku", izustio je njegov otac. U očima su mu zaiskrile suze. "Pisali smo vam još početkom 1992 godine"
Žarko i Ljubica nikad nisu dobili pisma. Poznato je da su mnoga pisma koja su dolazila iz Srbije uništavana prije isporuke.
"Žao nam je zbog vašeg sina, izustila je Ljubica".
"Moja supruga nije mogla izdržati bol za izgubljenim sinom, umrla je od tuge nakon 4 meseca".
Ovo je moja druga žena, oprostite, nisam je ni predstavio"

Rat pred vratima

Vratimo se u ljeto 1991. Žarko i Jura su imali redovite procedure u danima kad je Žarko bio slobodan.
Uglavnom je radio noćnu smjenu a preko dana je odlazio na plac, popodne sa Jurom na ribičiju.
Već se danima šuškalo kako Srbi pripremaju nešto, ali daleko je to bilo od pomisli da bi se spremao rat.
Ljubica je tih kolovoških dana 1991 trebala otputovati u Varaždin gdje je Pivovara trebala otvoriti distributivni centar.
Kako Žarko nije bio kod kuće, Ljubica se ujutro spremila za put.
Ispred kuće ju je već čekao službeni auto. Otputovali su put Varaždina. Bilo je jako vruće tog dana.
Jura je nazvao poslije ručka za ribičiju, ali su se obojica složili da je ipak povoljnije predvečer dok vrućina malo popusti. Dogovorili su da skoknu po Svetozara u kasarnu tamo kod Autobusnog kolodvora jer je tog dana bio slobodan. Kako je Svetozar bio samo obični vojnik, do kraja služenja vojnog roka, ostala su mu samo još 3 mjeseca. Mogao je izaći iz kasarne kad je htio, jer je imao kolege na straži tako da je mogao "zbrisati" van bez dozvole.
Tog dana na radiju je objavljeno kako su Srbi zapriječili cestu balvanima tamo kod Knina. Žarko i Jura tome nisu pridavali pažnju. Krenuli su Jurinim Kadettom put kasarne.
Ostavili su auto na kolodvoru i pješice se uputili na mjesto gdje je Svetozar bježao preko žice.
Tu je bila stražarska kućica i žica malo podignuta u visokoj travi te nije bilo teško se provući ispod žice.
Došavši do žice kao i bezbroj puta do tada, odjednom je iza stražarnice odjeknuo povik: "Stoj".Stražar se nije vidio jer je bio sakriven u rovu koji je bio iskopan  od zadnjeg njihovog posjeta kasarni.
Iznenadili su se jer do tada takvog "dočeka" nije bilo. Zastali su, a iz rova izašao je glavom i bradom, Svetozar. Šljem sa petokrakom, kalašnjikov na gotovs.
"Sveto, kaj se dogodilo, kakav je to doček?", upitao se Žarko.

JNA  stražarnica

"Odbij, bre ustašo ili ću da pucam". Sve se odmah razjasnilo. Svetozar, koji je bezbroj puta bio u Žarkovoj kući, toliko puta se najeo, napio, proveo dane u zajedničkom druženju, bio je sada sasvim druga osoba. Sada je tek bilo jasno da je on bio vuk u janjećoj koži.

Bojlerima protiv MIG-ova

Hrvatska vojska je početkom rata 1991 bila vrlo slabo ili nikako naoružana. Sa lovačkim naoružanjem ponekom PAP-ovkom i velo rijetkim Kalašnjikovom prošvercanim iz Slovenije, hrvatski su se vojnici drznuli suprostaviti trećoj voj noj sili u Evropi. Kad bi tada netko spomenuo vojnu avijaciju, to bi bilo smiješno čak i groteskno. Ipak, događaj koji ću opisati graniči sa hrabrošću ili bolje rečeno ludošću.

Poljoprivredna avijacija iz Osijeka i Vinkovaca u kolovozu 1991 dovezla je poljoprivredne zrakoplove Antonov AN-2 za zaprašivanje u Varaždin jer tamo još nije bilo borbenih djelovanja.

Početkom rujna 1991 ti su zrakoplovi u 2 navrata bili napadnuti na Varaždinskom aerodromu i 2 uništena. Hrvatski enuzijasti nisu sjedili prekriženih ruku.
Jednog nedjeljnog predvečerja iz pravca Varaždina prema  Lučkom uzletio je jedan takav "dvokrilac". U lučkom je ukrcao dvojicu ljudi i uputio se preko Jastrebarskog u pravcu Karlovca. JNA ga je uočila ali nisu reagirali iz razloga što su znali da im taj "bumbar" ne može naškoditi. Zrakoplov je napravio krug iznad Mekušja, spustio se nisko i okrenuo prema Turnju.
Vojnici JNA i domaći "pomagači" nisu od smijeha mogli ništa.
Odjednom je na njihovom položaju kod Koranskog mosta odjeknulo nekoliko strahovitih eksplozija.

Pomutnja je bila opća, nitko nije znao što se dogodilo. Drugi dan ujutro, na poprištu je ostalo nekoliko mrtvih i ranjenih. "Dvokrilac" je ispustio 3 bojlera punjenih šarafima, kuglicama od starih kugličnih ležajeva, čavlima, naravno, začinjen sa dvadesetak kila eksploziva.
RTB (Radio Televizija Beograd) je idućeg dana u večernjem TV Dnevniku objavila slijedeće:

"Ustaške snage iz pravca Karlovca, potpomognute avionima NATO-a koji su doleteli iz Slovenije, napali su vojnike JNA  na prilozima Karlovcu"

TV Beograd ništa nije objavila dali su to bili MIG-ovi 29, dali možda "Thunderbirdsi", možda "Skyhawksi" ili možda najnoviji "Tomcatsi".

Napokon.. na moru

Prošlo je dvadesetak dana od završetka "Oluje". Žarkova obitelj zajedno sa prijateljom Jurom krenuli su na put Selca u kamp od Pivovare. Budući da je sezona bila pri kraju, i ratna vremena, u kampu je bilo o dovoljno mjesta u kamp kućicama. Jura je dobio jednu kućicu a žarkova obitelj jednu.
Pošto je žarkov "Yugo" bio nesiguran za takvu vožnju, Jura je sa svojim Opel Kadettom krenuo put juga. Natovarili su stvari u "gepek" te rano ujutro krenuli put Gorskog Kotara.
Najprije mu je u Vukovoj gorici "zaštekao" mjenjač. Jura je bio spretan i mehanika mu nije bila strana.
Imao je nešto alata pa se zavukao ispod vozila te ustanovio da mu je ispao osigurač od "šalthebla". Kliještima je na ogradi od motela odsjekao komad žice od ograde i osigurač je začas bio sređen.
Sretni što neije bilo većeg kvara, popili su kavu, te nastavili put Selca.

Negdje na Gornjem Jelenju počela je lagana kišica. Cesta od G. Jelenja prema Crikvenici poznata je kao vrlo skliska. Jura je vozio oprezno jer je uz cestu bilo nekoliko vozila koja su završila u zidanim dijelovima ceste. Kako nesreća ne dolazi sama, na jednom zavoju Jura je malo prebrzo ušao u zavoj, auto je proklizao i bočnim prednjim dijelo je udario u kameni rub na cesti.
Kotač je ostao zaglavljen jer je oštećena osovina upravljača. Dalje se nije moglo. Mobitela tada nije bilo, šuma u nenastanjenom dijelu. Srećom, ubrzo je naišao šleper Karlovačke pivovare koji je vozio pivo u skladište u Crikvenici. Ljubica je poznavala obojicu vozača. Ukrcali su se u šleper na ležajeve u kabini, a Jura je ostao čekajući HAK. Žarko je iz jedne gostionice u Križišću pozvao pomoć na cesti.
Vozilo "Pomoć na cesti" ubrzo je stiglo na mjesto nezgode. Vozač je bio ljubazan i ubrzo je Kadet bio na vozilu pomoći na cestama.
Žarko i Ljubica su čekali na Jadranskoj magistrali dok je vozilo sa natovarenim Kadetom stiglo.

Jura i vozač su izašli iz vozila, istovremeno je Žarko prišao vozilu.
Prvo što mu je upalo u oči, bio je istetovirani orao na lijevoj podlaktici ruke vozača servisnog vozila.
Obojica su bili zatečeni, nisu se vidjeli skoro 5 godina. Vlasnik vozila Pomoć na cesti bio je  Stevo, Žarkov kolega iz Kraša. Kadet je odvezen u automehaničku radionicu u Crikvenici kojoj je Stevo bio vlasnik. Vozilo je drugi dan bilo popravljeno. Jura i žarko su otišli po Kadeta. Već je čekao gotov na parkingu. Jura je otišao na blagajnu da plati popravak, međutim, na blagajni je stajala cedulja na kojoj je pisalo: "Opel Kadett KA-189-21, vozilo popravljeno, Račun 0 Kuna". na poleđini je bilo napisano još:
"Stevo ne zaboravlja uslugu". Juri ništa nije bilo jasno dok mu Žarko nije objasnio kako ga je 1991 izvukao iz neprijateljske postrojbe i sredio mu da se bori za hrvatske ciljeve u državi u kojoj se rodio i gdje je živio iako je bio Srbin.

Davno prije početka rata

Autor ovog članka je osoba u godinama (63), pa je kao takva davno završila škole. Sjetio sam se jednog događaja iz davne 1967 godine. Taman je završavala škola (bio sam tada maturant). Negdje pred kraj škole kao maturanti imali smo nastavu nešto kraće kao i danas. matura je bila drugačijeg tipa od ove današnje. Sve dok jednog dana po Karlovcu nisu osvanuli plakati na gotovo svakom stupu u stablu. "Traže se statisti bez obzira na godine i spol za snimanje filma u Karlovcu. Javiti se lično (nije pogreška, pisalo je "lično" a ne "osobno jer je to ipak bila još YU.) Javite se u upravu filmske zajednice kod Gradske Bolnice na Dubovcu" Nije me to posebno interesiralo sve dok nam neki dečki stariji od nas koji su prije nekoliko godina sudjelovali kao statisti u snimanju "Winetoua" i "Blaga u Srebrnom Jezeru",  nisu ispričali

 da nije baš neka velika lova u pitanju, ali je interesantno to gledati, a što je najinteresantnije da ima klope i pića ko u priči.
Prijavio sam se sa još nekim dečkima iz razreda, a snimanje je vršeno na padinama Starog Grada Dubovca. Bila je to srednjovjekovna priča, ne sjećam se više detalja, ali je naša uloga bila da kao velika skupina ljudi bježimo po cesti od Dvorca Dubovac dolje prema Mirnom kutu. Ne treba ni spominjati da nikakve druge uloge nije bilo, pogotovo ne one gdje se nešto govori. Sva naša govorna uloga je bila da se deremo što više. Poslije se održala velika "fešta" na Vunskom polju, gdje je vojska (JNA) skuhala ogromne količine graha a Pivovara donirala desetke bačava piva. Novce nismo dobili nikakve ali smo u školi dobili ukore i neopravdane sate za cijeli dan. Pošto baš nisam bio po ponašanju "Majka Tereza", u školi sam imao dosta neopravdanih sati, zajedno sa ovima sam morao pisati molbu direktoru škole kako bi nam oprostio to jer sa preko 20 sati nisi tada mogao izaći na maturu.
Što je bilo doma, bolje da ne pišem ništa. Morao sam na mjesec dana zaboraviti kupanje na Korani i izlazak u kino.
Pogledajte ovdje IMDB o filmu "Kad je mač krojio pravdu":
http://www.imdb.com/title/tt0343272/

Oluja 1995

Godina je 1995, 4. kolovoz u ranu zoru. Žarko i Ljubica su od Pivovare dobili 7 dana odmarališta u Selcu. U autokampu je Pivovara imala 3 kamp kućice
Tijekom cijeog rata nisu nikuda išli iz Karlovca, pogotovo  ne u pravcu mora. jer je bilo nesigurno zbog napada na Karlovac
Išli su jedino u Zagorje k Ljubičinim roditeljima, nešto pomoći na polju oko sijena ili u šumu po drva.
Žarko je uživao u Zagorju, volio je šetati poljima, radio je teške poslove i bio oduševljen njima.,
U stvari Ljubica je već duže vrijeme razmišljala kako doći do nekog automobila. Iako je ona imala pristojnu plaću u Pivovari, Žarko je ostao bez posla u Krašu, pa je svaka kuna bila dragocjena.

Jedan Žarkov prijatelj im je nudio starijeg Yuga za male novce, svega 1500 DEM.
Automobil je bio onako, ne baš nešto očuvan ali mu je Zvonko, tako se zvao prijatelj o Yugiju napričao sve najbolje. U Zagorju se Ljubica odlučila oca pitati za pozajmicu od 1500 DEM. Obećala je da će vratiti do kraja godine kad bude u firmi 13-ta plaća i Božićnica. Otac je isprva malo sumnjao u povrat novca, ali je mama rekla.: - "Ivo, daj sutra idi u banku i digni, budu nam deca već to vrnuli kad budu mogli". Otac nije puno razmišljao i drugi dan je novac bio kod njih. Čim su se vratili u Karlovac, Žarko je nazvao Zvonka i ovaj je došao sa autom kod njega u Drežnik. Probali su auto, odvezli su se do Švarče, kasnije na stari grad Dubovac da vidi kako vuče uz brdo.

Ulazak naših snaga u Karlovac nakon Oluje

Yugo je položio test, obavljena primopredaja a za prijepis i dokumente su se dogovorili u roku od mjesec dana.
Dakle, tog jutra,4 kolovoza oko 4 sata, Yugo je bio natovaren, i Žarko je sa obitelji krenuo put Selca.

M-84

Mig-21 BIS

Nešto nije bilo uobičajeno, ulice puste, na cesti prema Dugoj Resi nigdje nikoga, samo poneka vojna kampanjola, koja je pod rotirkom projurila pored njih.
Najednom, na ulazu u Mrzlo Polje, rampa na cesti, 2 vojnika u maskirnim uniformama, od kojih je jedan od njih podignuo STOP palicu i zaustavio ih. Žarko je izašao iz vozila a vojnik je uzviknuo: - "Čovječe, pa kud ste krenuli, zar neznate što se događa? - Neznam, recite o čemu je riječ? -"Pa počela je Oluja, brzo se vratite grad."
Kakva oluja, razmišljao je Žarko ali je poslušao patrolu i okrenuo vozilo. Upalio je radio i čuo na njemu glas predsjednika Tuđmana: -"Svim hrvatskim građanima srpske nacionalnosti, počela je oslobodilačka akcija Hrvatske vojske i redastvenih snaga. Nemojte napuštati svoje domove. Neće vam se ništa dogoditi". Poruka je očito bila snimljena jer je emitirana svakih 15 minuta.

Punkt na Koranskom mostu na Turnju

Kvragu, pomislio je Žarko, baš nemamo sreće sa ljetovanjem.

Prijateljstvo

Dolaskom Svetozara kući u Srbiju na odsustvo, puno su razgovarali o armiji, o stanju u JNA, o ljudima koji ih okružuju. Tako su došli i na temu o njegovom susretu sa Žarkom i Jurom. Svetozar je ispričao kako su ih nepoznati ljudi lijepo počastili u njihovoj kući, čak im je Žarko poklonio litru prave zagorske rakije. Svetozarov otac je malo sumnjičavo gledao na to jer je u Srbiji vladalo uvjerenje kako Hrvati baš ne obožavaju vojnike JNA, pa im je taj susret bio onako drag.
Zato je Svetozarov otac zaželio upoznati Karlovčane kad ionako ide kroz Karlovac.

Dogovorili su da će se naći u Karlovcu prvom prilikom.

Prošlo je nekoliko dana. Svetozar se vratio u Karlovac. Često su se susretali Žarko, Jura i Svetozar, čak su išli skupa na ribičiju nedjeljom kad bi Svetozar imao slobodan izlaz. On im je postao pravi prijatelj, i često je dolazio k njima doma. Pozivali su ga na ručak u nedjelju, zajedno su se kupali na Korani kod slapa. Razgovarali su o svemu i svačemu. Saznali su da je Svetozar profesor engleskog jezika, da ima mlađu sestru i roditelje. Završio je Filozofski fakultet u Nišu a rodom je iz Aleksinca.

Bio je kulturan, znao je komunicirati i imao mnogo tema za razgovor. Do kraja vojnog roka ima još 4 mjeseca, tako da će Novu Godinu dočekati sa svojima.
Došao je i taj dan kad je Svetozarov otac na povratku iz Trsta i Rijeke dovezao putnike u Karlovac, pa je nazvao Žarka i dogovorili su se da se nađu. Dogovorili su se da on parkira autobus na Kolodvoru, a Žarko će doći tamo da ga dočeka. Žarko je Branka (tako se zove Svetozarov otac) odveo kući na ručak.
Svetozar je javio da će doći popodne kad mu smjena završi.
Dugo u noć su sjedili vani ispod vrbe, pričali o svemu i svačemu. Branimir je zahvalio Žarku i Ljubici što su prihvatili Svetozara kao svoga, tim više što je mislio da Hrvati baš ne simpatiziraju vojnike pogotovo iz Srbije. Pozdravili su se kao stari poznanici i Branimir je nastavio put Zagreba i dalje prema Srbiji.

Kao braća

Da se vratim na momenat dok su Žarko i Jura ostali u kvaru na Ilovcu. Iz "kampanjole"vojne policije izišla su dva vojnika vojne policije.  "- Momci, ima li kakovih problema? upitao je onaj visoki vojni policajac. - Ako možemo kako pomoći.  - "Krepao" nam kadet, odgovorio je Jura. - Nebi bilo nekih većih problema da nije ovako vruće, a u gepeku imamo velikog soma, pa nebi htjeli da se pokvari.

- Nema problema momci možemo vas odvesti kući ako ste u gradu. - Bilo bi lijepo momci, tu smo na Baniji pa, ako možemo s vama. - Nego, imamo i soma u gepeku ako može.
Utovarili smo ribetinu u "kampanjolu" i začas smo bili u Drežniku. Po izlasku iz vozila Žarko je rekao: - Oprostite momci, nismo se ni upoznali, ja sam Žarko a ovo je moj frend Jura. - Svetozar, promrmljao je onaj visoki, dok ime onog drugog nismo ni zapamtili. - Dobro momci, mi moramo u kasarnu, tamo kod autobusnog kolodvora jer nam smjena uskoro ističe. - Nema šanse, dečki, napravili ste nam uslugu, ajte na gemišt unutra kod mene, rekao je Žarko. - Ne bi smjeli, rekao je Svetozar ali ajde, možemo na par minuta. Tako su popili gemišt, Ljubica je narezala špeka i luka, tako da se to produžilo na cijeli sat.
Žarko je dao broj telefona doma (mobitela tada nije bilo). Pozdravili su se i rastali.

Prošlo je nekoliko mjeseci, Žarko i Jura su skoro i zaboravili vojnike i pomoć, dok jednog jutra u Žarkovoj kući nije zazvonio telefon. - Dobar dan, izvinite što smetam, ja sam Jovan, drug od Svetozara, ako se sjećate, povezli smo vašeg muža kad su imali kvar na automobilu. - Da znam sjetila sam se , odgovara Ljubica, ali Žarko je na poslu, vraća se u 10 navečer.
Uglavnom, Jovan je prenio poruku od Svetozara, koji je otišao na odsustvo. Zvao ga je i zamolio da nazove Žarka. Naime, Sveto se uskoro vraća sa odsustva. Njegov otac je vozač autobusa u "Lasti" u Beogradu, na međunarodnoj liniji. Žarko mu je pričao o vama, on se uskoro vraća preko Karlovca, pa bi vas želio upoznati.
- Dobro, odgovara Ljubica, razgovarati ću sa Žarkom, pa kad njegov otac dođe u Karlovac neka nas nazove na ovaj broj.
Ljubici je bilo malo čudno, zašto nepoznati čovjek želi doći njima u posjetu.

Pripremalo se.....

Stara narodna poslovica kaže: "Tko tebe kamenom, ti njega kruhom". Da li je baš to uvijek tako?

Osamdesetih godina prošlog stoljeća u Karlovcu je bilo mnogo vojske tadašnje "JNA". U samom centru grada bila je vojna komanda tako uz samo ugradu Autobusnog kolodvora. Na prilazima gradu bilo jue također nekoliko kasarni (Luščić, Jamadol, Logorište, Gaza). Mnogo vojnika dolazilo je, odslužilo svoje i odlazilo. Ništa se nije moglo naslutiti da će to sve jednog dana biti drugačije.
Sve tamo do devedesete dok se nije u Srbiji počelo komešati.
Ova priča vezana je uz jednog takvog sasvim običnog vojnika JNA. Zvao se Svetozar, bio je rodom tamo iz Šumadije u Srbiji. Ali priča je počela ovako: Jedne nedjelje sredinom srpnja 1988, Žarko i Jura su se Jurinim starim "Kadettom" vraćali sa ribičije iz Ozlja. Dan je bio sparan, predvečerje, ulov je bio dobar, som od 15 kila bio je automobilu, a kako je bilo vruće, žurili su se doma da ga očiste i stave u škrinju. Ali, ne lezi vraže... Prema Murpheyevom zakonu koji kaže da će se nezgoda dogoditi dok joj se najmanje nadaš i u najnezgodnije vrijeme, na Ilovcu kod Ciglane tamo kod skretanja za Hrnetić, auto je zakašljao, zadimilo se ispod haube i stao. Jura je znao sve njegove mane ali kad je zavirio ispod haube, vidio je da je crijevo za vodu puknulo, i para je izlazila na sve strane.
Parkirali su na livadu sa strane, i pokušavali zaustaviti nekog da ih pokupi. Skoro sat vremena je prošlo, nitko nije stao. kad su već izgubili nadu, pojavila se SMB "Kampanjola" Vojne policije i stala pokraj njih. Iz vozila su izašla 2 vojnika sa bijelim "uprtačima".

Virovitica-Karlovac-Karlobag

Ovaj "pravac", zamišljen od srpskih generala i onih koji su dobro poznatom crtom nastojali "prerezati" Hrvatsku na dva dijela. Ako pogledamo kartu Hrvatske, taj pravac bio je zamišljen kao

najširi dio teritorija, pa bi prema njihovoj zamisli Srbiji pripalo 3/4 teritorija
.Dobro su znali da zapadno od te crte nema srpskog stanovništva. Njihova se ideja zasniva na poznatoj teoriji "Načretanije" od srpskog akademika Garašanina Ilije koji je u svojem programu politike Srbije odbacio zajednicu Slavenskih naroda u Zajedničkoj državi. Tim memorandumom SANU iz 1996, svi srbi trebaju živjeti zajedno, odnosno u jednoj državi. To je početak ideje o stvaranju Velike Srbije.
Karlovačko područje je bilo idealno za takav plan, pošto je sam grad i njegova okolica okružen sa četiri rijeke, a same rijeke kao vodena zapreka je idealno mjesto za zaprečavanje prodora. U stvari, rijeka je prirodno iskopan rov koji odlično štiti od napada nekoga ili obranu od nekoga. Planom odsijecanja Karlovca od Hrvatske bio je zamišljen na način da se na rijeci Korani postave zapreke kako bi se onemogućila komunikacija prema Plitvicama i dalje prema moru. Istovremeno se onemogućava komunikacija prema Sisku, Topuskom, Vojniću i Petrovoj Gori koje su držali pobunjenici.

Žarko i njegova "banda" kako su ih u jedinici zvali, prema potrebi su se brzo prebacivali sa mjesta na mjesto. Njegov PAM su ugradili na TAM-ić kojeg su preuredili tako da kad je bila navučena cerada taj se kamion nije uopće razlikovao od stotine takovih kojih je bilo mnogo na cestama.Čak je na vratima kamiona i na ceradi bio veliki natpis "Juraj Cindrić Karlovac - Prijevoz za vlastite potrebe" Na njegovoj je karoseriji bio postavljen PAM koji je bio "injekcija" za Migove i ostale JNA zrakoplove. Najnoviji "dodatak" na "Tamiću" bio je jedan dalmatinac sa "Strelom-2". Na njegovoj "duši već su bila tri MIG-a, jedan skinut kod Duge Rese, drugi u Rečici a posljednji na Autocesti kod Zdenčine. Naime, Migovi su najčešće dolazili sa Željave (Bihać), a rjeđe iz Pule gdje je već početkom 10 mjeseca aerodrom zauzet.
Jedne nedjelje oko 3 sata popodne oglašena je zračna uzbuna za skoro cijelu sjeverozapadnu Hrvatsku.
Hrvatska PZO je tada imala skromne uređaje za praćenje i navođenje. Najveća pomoć bili su im radioamateri koji su na svojim kanalima objavljivali kretanje neprijateljskih zrakoplova.

Upravo se u to vrijeme javio jedan amater iz okolice Slunja: "- Pažnja Striče, ovdje "Lička medvjedica", primijetili smo tri sive ptice kako izlaze iz gnijezda"

- Hvala Medo, imat će svečani doček.. - Nebo 1, Nebo 1, čulo se u Žarkovoj Motoroli, pripreman, ptica  se očekuje za otprilike 5 minuta. - Pripremi i plinsku bocu. To je šifrirano značilo da se pripremi nišandžija na "Streli-2"  Naime, sve ove šifrirane poruke su bile od ranije poznate dogovorene. Tako je siva ptica bio neprijateljski "MIG", a gnijezdo je bio aerodrom Bihać. Nebo 1 bio je Žarkov PAM a Nebo 2 grupa drugog PAM-a koji se nalazio na obali Kupe u Rečici. Stric je bila komanda PZO stacionirana na Starom gradu Dubovac. Tu se nalazio i jedan stari radar kojeg su dobili kada je oslobođeni Radio relejni centri na Ivančici. Bio je od neobično velike koristi jer je glavni radar na Sljemenu bio raketiran i još nije bio popravljen.

Za otprilike 5 minuta najprije su začuli poznati zvuk mlaznog motora a onda su se iz brda pojavila i 3 MIG-a. Razdvojili su se krenuli u napad. Nisu mogli visoko letjeti a i nisu morali jer su znali da Hrvatska vojska baš nema neka sredstva za gađanje aviona u letu. Ali ovaj puta su se prevarili.

Jedan se MIG odvojio i raketama zrak-zemlja pogodio Koranski most sa hrvatske strane.
Kako bi "Strela-2" djelovala, takav avion treba gađati odostraga jer raketa iz Strele slijedi ispušne plinove iz njegovg motora na stražnjem dijelu.
Mig je izveo par akrobacija jer je primijetio napad, nestao iza brda. Nakon minute čula se strahovita eksplozija. Ostaci MIGA, završili su u rijeci Korani.
Dalmatinac je na "Streli" turpijom napravio prvu "recku".

Karlovac ili "Kordunovac"?

Poznata je činjenica da je do domovinskog rata u gradu Karlovcu bilo čak oko 36% Srpskog stanovništva. Javne službe (policija čak 78% Srba, JNA 88% aktivnog sastava, komunalne službe i rukovodstvo najvećih tvornica i ustanova )držali su Srbi. Tada nije bilo čudno što se početkom rata u Hrvatskoj, Karlovac našao na udaru neprijatelja. Sa izlikom kako su Srbi "ugroženi", kako im se prijeti i još niz poznatih njihovih "argumenata" za pobunu. U stvari, na prvim višestranačkim izborima, 94% Hrvata odlučilo se za svoju državu. Srbi tada uviđaju da im njihove povlaštene pozicije propadaju, da ako hoće nastaviti živjeti u Hrvatskoj morati će nešto i raditi.
Prije toga, ako si bio hrvatske nacionalnosti, u JNA si eventualno mogao dogurati do Kapetanskog čina, liječnici Hrvati bili su za specijalizaciju u drugom planu, na mjesto direktora velikih poduzeća, Hrvat nije imao šanse doći. Sve je to iritiralo hrvatsko društvo godinama, nakupilo se gnjeva pa i mržnje, tim više što se se Srbi bahato ponašali jer su znali da im nitko ništa ne može.

Njihove prozirne namjere za "ugroženošću" prozrele su Hrvatske vlasti. Istina, bilo je i euforije pa su se rušile srpske kuće po Karlovcu i okolici.

Samim okupiranjem Karlovca, i su na zidovima nekih ulica bilo je napisano velikim ćiriličnim slovima "OVO JE KORDUNOVAC" Hrvatski su preko toga napisi bili ovakovi: "Karlovac nikad neće postati Kordunovac"
Nakon Oluje i oslobođenjem Karlovca, svi ti natpisi bili su prepravljeni, koji su sada glasili ovako:
"Karlovac više neće biti Kordunovac"

Karlovac je tijekom rata branilo oko 400 vojnika, možda više manje, ipak pet punih godina mnogi su stradali ili na položajima oko grada ili u samom gradu.

Minobacačka mina pala nakon 5 godina?

Iako ima neke veze i sa ratom i sa mirom u Karlovcu, desila se nevjerojatna situacija. Da li je moguće da je mina iz minobacača 120 mm ispaljena tijekom rata, pala na zemlju tek 2000 godine. Nevjerojatno, ali se to dogodilo. Događaj je istinit i dugo se prepričavao u Karlovcu.

Naime, rođaci su odlučili srušiti veliki orah u vrtu koji se počeo sušiti. Orah je bio ogroman, visoke i široke krošnje i debelih grana. Pošto je dijelom nadvisivao susjedna dvorišta nije mogao biti srušen u jednom potezu. Stoga se prišlo "steb by step", odnosna grana po grana. Kad su vanjske grane bile odrezane, prišlo se središnjim najdebljim granama. Radnik koj je "motorkom" rezao grane, počeo je rezati najdeblju granu . Tek kad je zarezao, ispod je začuo krik užasa. Naime dvojica su stajala ispod i odrezane grane koje su pale odmah su kljaštrili i slagali na hrpu.
Onaj gore nije znao o čemu se radi pa je brzo sišao sa oraha. Ova dvojica su stajali ispod blijedi ko krpe i nisu se mogli ni pomaknuti. Jedan je ipak promrmljao: - Pogledaj kaj je palo sa oraha!
Naime, ni metar od njega ukopana u zemlju oko 10 cm stajala je minobacačka mina od 120 mm, cijela, onako zelena ni malo hrđava. ko da je sad izvađena iz sanduka za municiju.
Kako je mina došla na orah, kako se zadržala, zašto nije eksplodirala.?
Pozvani su stručnjaci iz MUP-a za protueksplozivne naprave koji su napokon rasvijetlili  misteriju.

Mina je došla sa neprijateljskih položaja (vjerojatno sa Turnja ili Popović brda) pala točno u procijep gdje se sastaju 3 grane oraha, zabila se među grane. Pošto mina ima upaljač na samom vrhu tijela, on prilikom pada nije ni dotaknuo podlogu. Postavlja se pitanje, a kako onda nije eksplodirala kad je upaljačem udarila u zemlju prilikom pada sa stabla.
Toj mini treba nekakakva tvrda podloga i određena sila koja aktivira eksploziju. Pošto je zemlja bila meka a visina pada nedovoljna za aktivaciju, ostala je cijela. Onoj trojici koji su rušili stablo, spasila je živote.

Karlovački "Ognjevi"

Početkom domovinskog rata, mnoge hrvatske postrojbe snalazile su se kako su znale i umjele. Na početku su to bile lovačke puške, malokalibarske, stare "tandžare" kako su popularno zvali vojnički karabin M-48. O modernom naoružanju tada nije bilo ni govora jer su vojne vlasti i JNA 1990 oduzeli naoružanje Civilnoj Zaštiti. Ovdje ću navesti tri slučaja hrvatske snalažljivosti. 

• Hrvatski "oklopnjak" sklepan u ljeto 1991 od starog TAM-a 7500 kome je skinuta karoserija i napravljen oklop od dekapiranog lima 5 mm. To čudo, kad se pojavilo na ulicama, ljudi su to gledali sa čudom i nevjericom. Nisu znali ni odakle je to došlo niti tko je to napravio. Jedno takvo vozilo u Karlovcu imalo je kupolu na sredini u kojoj je bio smješten mitraljez 12,7 mm, a odostraga se moglo otvoriti jedno krilo gdje je bio montirann "šarac" odnosno puškomitraljez 7,9 mm. Njegovo borbeno djelovanje su vrlo dobo osjetili neprijateljski vojnici na Koranskom mostu na Turnju. Kad se ujutro taj "Dajc" ofarban u maskirne boje pojavio iz magle kod mosta, otvorio paljbu po njihovim položajima, s druge strane nastala je "opšta bežanija" kako su oni sami rekli. Čak je i RTB (Radio Televizija Beograd) te večeri u svom centralnom dnevniku objavila kako su "ustaše veoma dobro naoružane najmodernijim američkim oruđima, te su dejstvovali po našim položajima na prilazima Karlovcu"
• Hrvatski iseljenici su pomagali izvana kako su i koliko mogli. Jedan gospodin koji je početkom rata doputovao iz Kanade donio je sobom desetak najmodernijih optičkih nišana (snajpera). Međutim nosači koji su im pripadali naravno nisu odgovarali za M-48 ili PAP-ovke. Kako bi ih mogli koristiti lijepili su ih za puške selotejpom. Preciznost takvog snajpera nije poznata.
• Jedna od najvećih akcija Hrvatskih snaga u Karlovcu bila je ona sa VBR (Višecjevnim bacačima raketa) tipa Oganj, koji su neprijateljski vojnici na brzinu kod bježanja iz Kasarne Luščić "zaboravili" u krugu kasarne. Srećom, kamion na kojem je bio montiran Oganj, bio je napunjen raketama. Bio je problem kako ga najbolje iskoristiti. Nakon različitih ideja i prijedloga, netko se sjetio slijedećeg. Na željezničkoj stanici Karlovac su na vagon za prijevoz vozila (labudicu), natovarili kompletan kamion sa "Ognjem" i prikopčali lokomotivu "manevarku". Krenuli su put Duge Rese i svakih nekoliko stotina metara ispaljivali kompletno punjenje. Sve tako do Mrzlog Polja. U neprijateljskim  redovima naravno o tome nisu imali pojma, ali su prema pogotcima izračunali da "ZNG" ima položaj sa dvadesetak "Ognjeva" koji "dejstvuju" sa položaja oko straog grada Dubovca. Nastala je panika jer nije im bilo jasno odakle "ustašama" toliko VBR-ova odjednom