Bilderi sa Korane!

Davne šezdesete godine prošlog stoljeća bile su mi najljepše u životu. Život školarca koji jedva čeka da završi školska godina. Tada, mozak na pašu, i udri brigu na veselje. Kina su u to doba bila popularna, jer TV prijemnika nije baš bilo mnogo. Kino Edison u Karlovcu je baš tih dana dobio Cinemascope veliki ekran te stereo ozvučenje. Teško se bilo na to naviknuti. Najjeftinije karte su bile one u prvih 5 redova ispred platna.
Pošto je to bila udaljenost kojih 5 metara, a platno široko više od 8 metara, lako je pogoditi kako se to gledalo. Poslije projekcije boljelo nas u vratu od pokreta s jedne na drugu stranu dok se čitao tekst prijevoda. Westerni i kriminalistički filmovi sa mnogo pucnjave koji su dolazili čas sa jedne čas sa druge strane ekrana, ispočetka su zbunjivali, ali na to smo se navikli.

Poznata kupola na krovu kina Edison

Bilo je to doba povijesnih spektakala kao Ben Hur, Kolos sa Rodosa, te popularnih "spagetti" westerna iz talijanske filmske kuhinje sa popularnim Terence Hillom i Budom Spencerom, te Westerni kao što su bili Winnetou I i Winnetou II, Blago u srebrnom jezeru,

Lex Barker i Pierre Brice u filmu Winnetou

Old Shatterhand i Old Shurehand, samo su najpoznatiji filmovi toga doba. Na najavu tih filmova, karte su se kupovale danima unaprijed. Čekalo se u redovima, dnevno se bile ponekad i 3 projekcije.

Pierre Brice kao Winnetou

Da bi mi klinci mogli vidjeti te filmove trebalo je imati novaca.
Jedna od mogućnost zarade bila je vađenje šljunka sa dna Korane. To se radilo sa velikim širokim čamcima, a jedini alat bila je jedna šiljata okrugla "lopata", koja se uranjala u dno Korane. Lonac lopate bio je sa rupicama kroz koje je istjecala voda. Za jedan m3 šljunka trebalo je zagrabiti i preko stotinu puta. Držak "lonca" bio je dugačak oko 4 metra. Dubina za vađenje bila je najoptimalnija oko 2 metra. tako se najlakše sadržaj šljunka istresao na dno čamca. Čamac je obično mogao primiti oko 2 - 3 m3 šljunka. Trebalo je paziti da se ne zagrabi mulj sa dna jer onda taj sadržaj nije bio dobar.

Ušće Korane u Kupu

Šljunak je trebalo rasporediti u čamac tako da bude ravnomjerno posložen kako se nebi potopio.
Međutim, često smo mi iz nedostatka iskustva to propustili pa se prilikom guranjem čamca do obale, čamac zanjihao i otišlo je sve na dno.
Posao od 2 do 3 sata ostao je uzaludan. Neznam više koliko je to bilo novca po jednom čamcu, ali se sjećam da se za to moglo otići u kino za 2 osobe i pojesti dobre baklave kod Piršića (to je tamo na dnu Korza preko puta Zorin Doma). ...nekad bilo, neznam dali još se ta slastičarna tamo nalazi.
Naravno, mlade generacije danas nemogu niti sanjati da je to bilo tako. Vjerojatno mi mladi čitatelji neće ni povjerovati, stariji moje generacije će se toga prisjetiti.