Opatijski suveniri

Predgovor autora romana

"Da, ja sam dijete ovog grada, iz jedne sasvim prosječne seoske obitelji. Osnovnu školu sam završio u jednom malom selu. Nakon osnovne, završio sam i Srednju školu u Karlovcu. Tu sam naučio voziti bicikl, naučio plivati na Korani, prvi puta u životu probao bananu, prvi puta se vozio vlakom. Tu sam imao prvu dječačku ljubav, doduše neuzvraćenu jer sam bio toliko stidljiv da djevojci priznam da mi se sviđa. To su mi bili najljepši dani djetinjstva. Nakon toga sam odselio u drugi grad i u Karlovac navraćao povremeno. Ova priča govori o tragičnim danima rata koje je proživio moj grad"




Ljubica je kasne nedjeljne večeri vlakom iz Karlovca doputovala u Rijeku. Do Opatije je došla
taksijem jer je zakasnila na posljednji bus koji sa Riječkog kolodvora vozi za Opatiju i dalje do

Lovrana. Prostak taksista iskoristio je tu situaciju i naplatio joj 120 kuna. Ni račun joj nije izdao,

sigurno će taj novac pospremiti u džep.a državu oštetiti za 25% PDV-a.
Tih 15 minuta vožnje taksist je brljezgao nešto o hrvatskoj lutriji, kako već 20 godina igra uvijek
iste brojeve, ali ga sreća neće i neće. Cijelo vrijeme bio je mrzovoljan, a Ljubica je to slušala onako
preko volje. Nakon izlaska iz vozila ispred jednog jeftinijeg hotela u Opatiji, upamtila je jedino žuti

Mercedes, te ono što joj se urezalo u pamćenje bila je velika crna naljepnica velikog orla na haubi
vozila. Izvadio joj je kovčeg iz gepeka, okrenuo se i nestao na cesti prema Rijeci.
Njezine misli ostale s u u Karlovačkom naselju Banija gdje joj je ostao suprug i sin od 10 godina.
Suprug joj je bio nezaposlen, živjeli su od njezine plaće šefa računovodstva u Pivovari.
Žarko je bio nezadovoljan sam sa sobom, bio je relativno zdrav osim metka zaostalog iz djetinjstva
kao posljedica dječje igre i zračne puške. Bio je sudionik Domovinskog rata i gotovo tijekom
cijelog rata proboravio je na Turnju i Rečici. Nakon rata dogodilo mu se ono poznato. Radno mjesto
električara u "Krašu" je izgubio jer je tvornica tijekom rata propala. Bio je sretan jer je nije izgubio
nikog iz obitelji i osim reume i PTSP-a nije zaradio nešto gore, cijelog ratnog vihora.
S vremenom bi sa Jurom, susjedom iz dvorišne kuće otišao na Kupu u ribe.
Jura je imao čamac a Žarko je kupio malu pentu, Tomosov motor od 1,5 KS. Kupa im je bila
doslovno u dvorištu. Znali su Kupu i sve njene ćudi, poplave i suho korito tijekom ljeta.
Njihov odlazak na Kupu ponekad je bio posve uzaludan, ponekad su donijeli puno ribe koju su
uglavnom preprodali susjedima za male novce.
Seminar o financijskim odnosima, o porezima, PDV-u i Zakonima o financijama, održavao se dva
dana u Opatiji. Prije dva dana Ljubica je u Pivovari rezervirala smještaj u hotelu, spakirala osnovne
stvari u kovčeg, te u malu torbu o kojoj je imala dokumente, nešto novca, mobitel pozivnicu za
savjetovanje, i još neke sitnice.
Nakon izlaska iz taksi vozila, ispred hotela, hotelski momak joj je unio kovčeg u predvorje.
Kad je došla na prijavnicu hotela, užasnula ju je činjenica da je torbica sa svim stvarima ostala na

zadnjem sjedištu taksija.
Nije imala nikakve podatke o taksiju, vlasniku, registarskoj oznaci, o ničemu. Recepcionerki je
ispričala o vožnji taksijem, izgledu vozača koji je po njenim podacima izgledao kao barem polovica
muškaraca koje je danas srela.
Bezizlaznu situaciju spasila joj je kolegica iz jedne Zagrebačke Banke koja je u Opatiju došla istim
poslom. Posudila joj je novac za troškove hotela, a prijavnicu za seminar sredit će sutra telefonom u
Pivovari.
Umorna, tužna i jadna, legla je u krevet i zaspala, te se nije budila do zore.